Autor: Aleksandar Olujić
„Wir sind das Volk“ (mi smo narod), u horu su izvikivali demonstranti tijekom „Miroljubive revolucije“ u bivšem DDR-u 1989. i 1990. godine, saževši tom parolom u sebi svu odlučnost da se konačno riješi neka od najbolnijih i najosjetljivijih pitanja njemačke povijesti – ponovno ujedinjenje Njemačke nakon Drugog svjetskog rata, te konačno ukidanje komunističke diktatura i uvođenje demokratskog poretka u Istočnu Njemačku.
Parola nije bila slučajno odabrana, ona je dio njemačke povijesti. Prvi ju je upotrijebio njemački književnik Georg Büchner u svojoj drami „Dantonova smrt“ kada jedan građanin Pariza, nakon što je Robespierre ustanovio da je volja naroda zakon, izvikuje te riječi. Često je upotrebljavana u političkim previranjima pa čak i zloupotrebljavana, kao u Leipzigu 2014. na prosvjedima protiv gradnje džamije. No najviše će se pamtiti događaj kada je u ponedjeljak 2. listopada 1989. skupina demonstranata u Leipzigu, kojoj su put zapriječile specijalne postrojbe policije, počela izvikivati ovu parolu. U slijedećim danima su u više gradova nastavili protesti, a 9. listopada su u Leipzigu demonstranti nosili parole „Auf die Straße!“ (Na ulicu!), „Wir sind das Volk“ (Mi smo narod) i „Keine Gewalt!“ (Bez nasilja), gdje je transparent dopunjen s „Wir sind ein Volk“ (Mi smo jedan narod) čime se željelo naglasiti to da su i policija i vojska također dio naroda i na takav način pokušavalo spriječiti nasilje i sukob. Tada su u glavama svih još bile svježe slike pokolja na kineskom Trgu nebeskog mira gdje je 4. lipnja 1989. u studentskim prosvjedima život izgubilo skoro 3000 ljudi. Prosvjednici su u svrhu izbjegavanja nasilja tiskali 25.000 letaka na kojima je između ostalog pisalo: „Mi smo jedan narod. Nasilje ostavlja među nama vječno krvareće rane…“. Veliki prilog miroljubivom ishodu prosvjeda dala su šestorica uglednih građana Leipziga: dirigent Kurt Masur, teolog Peter Zimmermann, kabaretist Bernd-Lutz Lange i oblasni sekretari Partije socijalističkog jedinstva Njemačke Kurt Meyer, Jochen Pommert i Roland Wötzel, koji su zajedno sastavili proglas poznat kao „Apel šestorice“ u kojem su pozvali na miroljubivi dijalog putem koga bi se iznašlo rješenje.
Kraj bivšeg DDR-a ništa više nije moglo zaustaviti. Državno vodstvo koje se grčevito držalo Sovjetskog saveza izgubilo je s „perestrojkom“ i dolaskom Mihaela Gorbačova na vlast posljednje uporište. Velike demonstracije na berlinskom Alexanderplatzu 4. i pad Berlinskog zida 9. studenog 1989. bili su vrhunci događanja koje je cijeli svijet pratio tako reći bez daha.
Konačan službeni kraj postojanja DDR-a bilo je potpisivanje ugovora u ujedinjenju, poznatijeg u Njemačkoj kao Dva-plus-četiri-ugovor, od 31. kolovoza 1990. koji su uz obje Njemačke potpisale i četiri svjetske sile (USA, V. Britanija, Francuska i Sovjetski savez). Ovim ugovorom je određeno da s 3. listopadom 1990. na čitavom području DDR-a stupa na snagu ustav SR Njemačke te se istovremeno ukida DDR kao zasebna država. Taj dan slavi se kao „Dan ujedinjenja Njemačke“.
„Mauerfall“, odnosno rušenje Berlinskog zida, simbolički je čin rušenja jedne diktature i ono svjetlo na kraju tunela za kojim su žudili (pogotovo istočni) Nijemci.
„Berlinski zid bio je građevina straha. 9. studenog, prije 20 godina, postao je mjesto radosti“, izjavio je njemački predsjednik Horst Köhler prilikom proslave godišnjice pada Berlinskog zida 2009. godine, a austrijski predsjednik Alexander Van der Bellen napisao je danas na svom facebook profilu kako je „9. studenog 1989. ideja ujedinjene Europe možda po prvi puta bila stvarno na dohvat ruke. Tada su, 9. studenog 1989., hrabrost, sloboda i demokracija izvojevali pobjedu.“
„Za mene je 9. studeni 1989. bio i ostao trenutak istinske sreće u njemačkoj povijesti. U DDR-u je između 1949. i 1989. toliko ljudi sanjalo o slobodi – i odjednom smo mogli o tome javno govoriti! Mogli smo podići svoj glas“, rekla je njemačka kancelarka Angela Merkel u intervjuu za „Der Spiegel“.
Na žalost, čovječanstvo ne uči na vlastitim greškama i iz ovog simboličnog i stvarnog čina nije izgleda baš puno naučilo. Zidovi se podižu i dalje, a što je najstrašnije oni najprije nastaju u ljudskim glavama da bi se materijalizirali u realnom svijetu. Stoga podsjećanje na pad Berlinskog zida nije samo jedna „njemačko-njemačka“ već univerzalna priča, ali i poruka svima koji dižu ili namjeravaju dizati zidove kao i onima protiv kojih se oni dižu kako se svaki zid, bio on napravljen od betona, žilet žice ili mržnje, može srušiti.
