Komedija ‘Doma je najbolje’ u režiji Renea Medvešeka premijerno izvedena u Kerempuhu

U nedjelju, 28. listopada 2019., je u Gradskom Satiričkom kazalištu ‘Kerempuh’ održana premijera predstave ‘Doma je najbolje’ u režiji Renea Medvešeka, a prema komadu ‘Lapin Lapin’ poznate francuske glumice, redateljice i spisateljice Coline Serruau.

Njemački pisac Otto Julius Bierbaum još je davne 1909. napisao: „Humor ist, wenn man trotzdem lacht“ (humor, to je kad se čovjek usprkos svemu smije). Ovaj aforizam možda najbolje karakterizira ono što smo sinoć u Kerempuhu vidjeli. Publika se jednostavno nije mogla suzdržati smijeha gledajući scene što su prikazivale događanja koja su sve samo ne komična. Crni humor, reći će mnogi. Da, ali ova je predstava i puno više. Priča o francuskoj obitelji koja se suočava s nizom problema, od kojih je jedan veći od drugoga, istovremeno je ozbiljna drama, koja se bavi obiteljskim odnosima, socijalnim i egzistencijalnim problemima, otvarajući još i brojna druga pitanja što muče suvremeno društvo, politička farsa, SF priča i plesni performans.

Kako skupiti hrabrosti i priznati vlastitoj supruzi da si dobio otkaz, a ona se nada tvojoj povišici; što napraviti kada ti policija upadne u stan tražeći tvoje dijete; zar je sol razlog rastavi braka i što kad kćer umjesto „sudbonosnog“ da kaže (također sudbonosno) ne; koja je veza između studija medicine i cyber terorizma; ima li vanzemaljaca među nama; zašto starija gospođa moli Boga da Predsjednik padne s vlasti a susjedi se pokvari televizor…? Usred problema koji poput tempiranih bombi eksplodiraju u malom, jedno i pol sobnom stanu stoji Mama, čvrst oslonac i sigurna luka za cijelu obitelj Zekó i ne samo nju. No i ona ima svoje želje i potrebe.

Autorica originala Coline Serreau poznata je po svojim komedijama („Zašto ne!“, „Zašto čekamo na sreću“, „Romuald i Juliette“, „Kriza“, „Zelena ljepotica“, „Kaos“, „Meka“), a proslavila se filmom „Tri muškarca i kolijevka“ za kojeg je nagrađena Cezarom. Njena komedija „Lapin Lapin“ slojevito je djelo koje od svojeg prvog izvođenja 1986. (u kojem je ona sama igrala Mamu) do danas nije izgubilo na aktualnosti i izvodi se na kazališnim daskama širom svijeta. Rene Medvešek je osvježio original ubacivši u svojoj verziji nova iskušenja s kojim se danas susrećemo poput pitanja izbjeglica i trgovine dokumentima, nošenja hidžaba, cyber kriminala…, stvorivši predstavu kojoj je dao svoj osobni, prepoznatljiv rukopis i koja pršti od ritma, šarma, glazbe, a da pri tome nije obrisao Serreau. Vrlo važan element predstave je glazba koju glumci izvode udarajući po biciklu, globusu, loncima… stvarajući tako karakterističnu zvučnu kulisu. Kao rezultat svega dobili smo vrlo aktualnu, dinamičnu, ali toplu ljudsku priču koja završava fantastičnim obratom.

Moram pohvaliti glumačku ekipu koja je zaista odradila odličan posao. Između svih ipak odskaču Josip Brakus kao najmlađi sin Zekó, koji je na kraju dobio i najveće ovacije publike, i Anita Matić Delić čija interpretacija Mame kao stožernog lika drame zaslužuje sve pohvale.

U ostalim ulogama igraju: Damir Poljičak (Bébert), Sreten Mokrović (Tata), Luka Petrušić (Jeannot), Mia Anočić – Valentić (Marie), Mirela Videk Hranjec (Lucie), Matija Šakoronja (Gérard), Elizabeta Kukić (Gospođa Duperri), Karlo Mlinar (Predsjednik Vlade/Drugi policajac/Hervé) i Igor Jurinić (Televizijski voditelj/Prvi policajac/Mali vojnik).

U autorskom timu osim redatelja Renea Medvešeka su prevoditeljica teksta Marta Medvešek, dramaturgiju je napravila Dora Delbianco, dok kostimografiju potpisuje Milena Matijević Medvešek, scenografiju Tanja Lacko,  glazbu Matija Antolić. Suradnica za scenski pokret je Sanela Janković Marušić, oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek, jezična savjetnica Đurđa Škavić, a pomoćnica redatelja Kristina Grubiša.

Na kraju samo još nešto. Komad ima furiozan završetak s fantastičnim obratom gdje umjesto tragičnog raspleta, na koji je upućivala radnja, dobivamo kraj s happy endom u kojemu se obitelj sretno okuplja, a vojnici (snage Novog poretka) pretvaraju u djevojke. Za ovakav obrat nije zaslužan ni deus ex machina niti nekakav svetac zaštitnik, već netko sasvim treći. A, tko ili što je on – to ostavljam da otkrijete sami.

Aleksandar Olujić