Vječni malograđanin

Ja sam iz maloga grada. Cijelu mladost življah u malom gradu u kojem se ljudi nikako i nikada nisu doživljavali kao malograđani. Utorkom je bio sajmeni dan pa bi seljaci iz okolnih banijskih i pokupskih sela stizali u grad. Krđani i Muži razlikovahu se po govoru, držanju i odijelu. I po vjeri. Zarana sam naučio razlikovati te seljake i mjesta iz kojih dolaze. Mi, ostali sebe smo doživljavali građanima malog grada. Seljačinama bi nazivali one što su se izseknjavali bez maramice, pljuvali na pod i psovali bez razvidna komunikacijska razloga; onako iz obijesti tek da bi nadoknadili nedostatak vlastitih misli. Njih, seljačina, bilo je opet svake vjere i porijekla. Svima im je zajednička bila velika sjajna masna fleka na desnom rukavu kojem bi otirali nosnice.

Onda sam jednog listopadskog nedjeljnog popodneva 1979. godine sa skajem pretapeciranim očevim koferom krenu na studije; u veliki grad. Nije to bio veliki put niti neko dugo putovanje, ali je promjena bila ogromna. Kad čovjek stigne u veliki grad mora se odlučiti: ostati provincijalac ili postati građanin, purger. Nije teško biti provincijalac u provinciji. Teško je ostati provincijalac u gradu, u gradu u kojem svaki treći čovjek svaku drugu rečenicu završava s ‘baltevrak, a prijateljski razgovor običavaju skončati tapšanjem po plećima i ‘baltivrakmater. U gradu u kojem je jedina gora stvar od biti provincijalac, biti malograđanin.

Vjecni Malogradanin / foto: izvor ZKM

Teško je biti malograđanin u zemlji u kojoj niti jedan rječnik ne definira malograđane drugačije nego kao sitne buržuje, siromašne pripadnike građanskog sloja koji preživljavaju isključivo od vlastita rada, male trgovine i sitnog obrta, ali ih ipak, po nekoj čudnoj logici, smatra manje vrijednima od sveg ostalog svijeta: od robova i od kmetova; od krupnog i prebogatog građanstva koje je svoje basnoslovne imetke steklo otimačinama i organiziranim pljačkama koje povijest dobrostivo naziva ratovima. Malograđani ili filistri. Izraz nastao prema Filistejcima, ratobornom nesemitskom narodu u jugozapadnoj Palestini koji je dugo ratovao s odabranim narodom: Izraelcima, e da bi ti filistri rječnikom stranih riječi bili okarakterizirani kao lihvari i škrci, perzijsko-turski ćifuti, što opet u igru značenja dovodi Izabrani narod, ali sada u pejorativnoj malograđanskoj funkciji.

Kako me život vodio putevima na kojima se nisam morao javno velegrađanski ili malograđanski očitovati nije me taj leksičko-jezično-faktički rašomon previše zabrinjavao. No kad je oglašena seansa čitanja kazališta povodom premijere Horvatovog Vječnog malograđana u Zekaemu, mogućnost da jednom ipak raščistim s problematikom malograđanštine iskreno me obradovala. Autor i voditelj tribine Srđan Sandić ovaj put će razgovarati s profesorom Marijanom Bobincem, redovitim profesorom na Odsjeku za germanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Igorom Ružićem, kazališnim kritičarom. Profesor Bobinac daje ne baš kratki, no kompetentni uvod u Horvatov opus, s posebni osvrtom na prozni triptih iz kojeg prva priča o putovanju gospodina Koblera jeste motiv za ovogodišnju premjernu predstavu: Vječni malograđanin u režiji grčkog redatelja Anestisa Azasa i izvedbi multinacionalnog teatra. Na samom početku razgovor djeluje malko usiljeno, ali kako vrijeme odmiče sugovornici otkrivaju sve više zanimljivih mi detalja koje sam želeći biti potpuno otvoren prema predstavi izbjegavao do večeras usvojiti. Teza, bolje reći radna definicija pojma malograđana kao hipohondričnog egoista promovirana od moderatora razgovora u biti doživljava fijasko. Sugovornici vješto otkloniše prihvatiti svaku definiciju malograđanina ili malograđanštine izbjegavajući je na isti način na koji matematičari zaobilaze definiciju skupa, o kojem, kao uostalom i o malograđanštini, svi znamo sve. Nema potrebe da ovdje prepričavam detalje razgovora o kojem možete donijeti i vlastiti sud. Iako nisam o malograđanštini naučio ništa više od onoga što sam znao otprije ne mogu reći da sam s tribinom nezadovoljan, dapače, čini mi se da me taj razgovor na izvjestan način pripremio da još spontanije odgledam generalnu probu koja je slijedila u nastavku.

A generalka je počela impresivno. Multimedijski. Vješalice prepune kostimografije obećavahu da će nam tri glumca i tri glumice dočarati večeras mnoštvo likova. Glumci igraju svoje role na jezicima matičnih kazališta: hrvatskom, njemačkom, poljskom; pojedine replike na engleskom, španjolskom, talijanskom. Na velikom ekranu ide prijevod za one manje vične koloritu europskih jezika. Na istom ekranu ide i živi snimak predstave iz rakursa glumca. Pučko-teatarski elementi prelomljeni kroz crno-bijelo filmsko ruho. Ne treba puno pa da se čovjek uživi u konceptualnu vožnju željeznicom kroz mjesta kroz koja se i danas može proći jednako kao i te 1929. godine: od Pešte i Beča, do Barcelone i Madrida; osobit ako je i sam jednom imao prilike voziti se kroz Alpe do Sredozemlja. Horvathove kratke rečenice funkcioniraju jednako danas kao i prije gotovo stotinu godina. S vremena na vrijeme neki duži monolog. Glazba s pijanina. Estetski lijepo i glumački zahtjevno.

Zatim naglo i ničim izazvani glumci počeše anketirati publiku. Ne volim kad me uvlače u predstavu, a još manje volim odgovarati na upitnike. Angažirana glumišta to rade, ali ja to ne volim. Da se razumijemo, nemam ništa protiv angažiranog kazališta ali mrzim kad me neko izvuče iz finog teatarskog tkanja i počne mi postavljati pitanja, pa umjesto da ono što mi ima reći kaže suptilno i inteligentno počne preispitivati moje stavove o izbjeglicama i ljubav prema Slovencima. Osobito ako se za to izjašnjavanje mora podizati desnica u zrak. Večeras je premijera. Bit će interesantno vidjet koji će od uglednika podići desnicu ruku. Onako s podignutom desnicom pod reflektorima uperenim u crno gledalište nekako ne bi volio osvanuti na naslovnicama magazina ili portala.

Poslije se opet predstava malčice otkine od te demagogije i fašističko-antifašističkog politikanstva u pokušaju da nekako skonča to putovanje Alfonsa Koblera. Nažalost do sama kraja ne vidjesmo niti jedan novi ili značajniji uzlet horvathovske estetike viđen u prvom dijelu predstave. Kao da je sve nekako palo, kao da je prerano došlo do iscrpljenja ideje. Dobro, ovo je samo generalna proba i neke se stvari mogu popraviti. Ono što svakako treba ukloniti s pozornice su spotičuće žice mikrofona kojima se koriste glumci, a koje ne samo da sputavaju glumački izričaj već nepotrebno nagrđuju scenu. Kabel video kamere može ostati jer se njegovo navlačenje može nategnuto opravdati nekim od scenskih razloga. I na kraju: razumijem da je engleski postao prvi jezik današnje komunikacije i da su engleske replike svojevrsno podilaženje publici, no bilo bi ih ipak bolje smijeniti, bar neke od njih, s dramaturški i zvukovno prikladnijim srednjeeuropskim jezikom.

Darko Androić

Darko Androić rođen je u Sisku. Osnovnu i srednju školu završio je u Petrinji. Stekao je doktorat prirodnih znanosti iz fizike. Radi kao profesor na PMF Zagreb. Kao eksperimentalni fizičar bavi se istraživanjima subnukleonskih svojstava materije.