Danas je Prvi dan škole. Prvi dan škole svakom je normalnom čovjeku početak. Početak godine. Proteklih pola stoljeća i meni je bilo baš tako. Godine su započinjale u rujnu. Prije točno pedeset i jedne godine krenuo sam u prvi razred; prvi razred osnovne škole. A onda godina za godinom. U novi razred u novim cipelama: Borovo. Nema veselijeg trenutka nego kad se pred školom okupi staro društvo koje je tri mjeseca bilo u gostima kod različite, što bliže, što dalje, rodbine. Nove knjige bijahu omotane u bijeli polu prozirni masni papir, bilježnice su bile nove i čiste, bez ušiju i samo su čekale da prihvate prvi uradak: „Kako sam proveo školske praznike?“ To je redovito bila prva zadaća koja je krasila bilježnicu hrvatskog jezika. Slova su se i bez indiga kopirala na nekoliko sljedećih listova jer ih je utisnula teška ruka još nenaviknuta na svakodnevno piskaranje. Poslije su opet došli studiji kojima bi predavanja otpočinjala u listopadu, ali početkom rujna svaki obični student započinje zaostalim ispitima novu školsku godinu. Onda je došlo da sam i sam počeo raditi u školi. Promijeni se malo perspektiva s koje sagledavate stvari, ali svakom pravom učitelju ili profesoru početkom rujna počinje prava Nova godina. Došlo je i potomstvo. Valjalo je brinuti i o njihovom školovanju. Najdražoj bi također godine počinjale u rujnu, a ona, svaka četvrta, bijaše uistinu posebna. Nova godina i nova generacija prvašića. Svi doma smo znali biti zabavljeni tim važnim događajem: pripremom poklona i ukrašavanjem učionice za njihov svečani doček.
Danas je prvi dan škole, a nitko kod nas doma nema baš nikakve obveze vezane uz taj novi početak. Djeca zgotoviše školovanja, najmilija više ne radi kao učiteljica, a bolonjizirani mi studenti uglavnom zgotoviše svoje godišnje obveze još u srpnju. Prvi puta nakon pedeset godina započinje škola a ja nemam baš ništa s tim. Lutam po portalima i čitam vijesti koje još mirišu na ljeto, na sezonu kiselih krastavaca. Jedna od tih beskorisnih vijesti obavještava da su Finci najsretnija nacija na svijetu. Drago mi je zbog Finaca. Još nedavno su imali najveći broj samoubojstava po glavi stanovnika, a sada gle, najsretniji od svih sretnih nacija, drugu godinu za redom. Prije pet godina bio sam u Helsinkiju. Početkom rujna. Tri-četiri dana prekrasna vremena na Baltiku. Studenti koje susretah učinili su mi se zaista sretni dok su išli na jesenske ispite pokazati što su naučili. Takav im je obrazovni sustav koji navodno sve jako uveseljava. I mi bismo htjeli takav, ali nismo mi te sreće. Mi imamo najbolji Advent na svijetu. Toliko dobar da se više ne smijemo takmičiti jer nemamo prave konkurencije. Uzalud Fincima sobovi i Djed Mraz, naš Advent je zakon. Ah te klimatske promjene, zbrčkale su sve normative: o klimi i vremenu, o zimama i ljetima; a da o jesenima i proljećima i ne govorim.
Danas je prvi dan škole. Večeras će opet ona novinarka HTV-a zadužena za obrazovnu tematiku prirediti neku prigodnu emisiju. Opet će svojim iritantnim glasom ispitivati goste o školskim problemima i svi će pomalo lupetati kurtoazne gluposti, a onda se razići bez nekog pravog zaključka uvjereni da će ove godine sve biti bolje jer zapravo lošije ne može biti. Već viđeno: lani, predlani, pred predlani, pred pred predlani… Dobro je da nisam Finac. Od siline dejavu-a sigurno bi me uhvatila postpraznična depresija pa bih se nalio k’o letva; da imam neki samokres vjerojatno bih ispalio i nekoliko kugli u vlastitu sljepoočnicu; ali nemam pa će broj samoubojstava po glavi Hrvata ostati takav da nas održi čvrsto na polovici liste sretnih nacija.
Danas je prvi dan škole. Nekad sam volio one dane prije škole; dane nakon što bi mi od kolovoške plaće kupili knjige za novi razred. Tada nije bilo Interneta i dodatnih materijala za učenje na mreži. Školska knjiga bi uz udžbenik za pojedini predmet tiskala i čitanku. Čitanka iz povijesti; čitanka iz zemljopisa. Podeblje knjige zbog kojih se nitko nije bunio jer se nisu morale nositi svaki dan u školu. Zapravo bijahu neobvezne ali su ih roditeljima uvaljivali s obrazloženjem da će njihova djeca od toga ispasti pametnija i obrazovanija. Danas bi rekli motivirajuće štivo. Sjećam se čitanke iz zemljopisa za šesti razred osnovne škole. Bilo je to vrijeme hladnog rata kad je nuklearnog naoružanja bilo u izobilju; za uništiti sav život na planetu nekoliko puta zaredom. Neka domaća mudra glava dosjetila se da bi se to nuklearno oružje moglo iskoristiti za zakretanje Zemljine osi. Pa je ta ideja završila kao tekst u čitanki. To bi kao bilo dobro jer bi onda na većini planeta bilo stalno proljeće, a svi nesvrstani narodi Afrike i Azije bi imali dvije žetve godišnje. Sve bi bilo krasno samo da se Ameri i Rusi dogovore i naprave valjan spreg sila na polovima lansirajući nuklearni arsenal u suprotnom smjeru. Bilo bi to super jer bi se tada voda zarobljena u ledenim polarnim kapama mogla iskoristiti za napajanje pustinja. Proizvodili bismo žitarice i rižu na mjestima gdje nikad nismo i tako iskorijenili glad i neimaštinu. Zauvijek. Danas se ljudi podsmjehuju predsjedniku Trumpu. On bi se protiv uragana i klimatskih promjena borio atomskim naoružanjem. Ne treba mu zamjeriti. Tko zna kakve je sve čitanke on u školi čitao?
Danas je prvi dan škole, ali Škola za život pripremna je već tjednima. Gledamo o tome na televizijama. Svjedoče reklame. Sva sreća da je Ministrica jedna vrijedna i radišna žena koja se nije odala postprazničnoj depresiji. Vedra i nasmijana o svemu nas uredno izvještava. Istina, možda će poneki udžbenik ili tablet kasniti, ali okvir Škole za život je pripravan. Spreman za najveću i najvažniju reformu. Majku svih reformi. Reformu školstva. Lice reforme umiveno i čisto. Baš kao scenografija za neki sjajni Western: živahna ulica kojom šeću dame i kauboji. Gužva i gungula; glazba iz Saloona. Konji ržu. Poštanska kočija prolazi kraj pročelja uredno poredanih jednokatnica. Samo da kamera ne uhvati previše gornjeg rakursa, ptičje perspektive, pa snimi one štafle što podbačaju te sjajne kulise odostraga. Da ne ode malo previše u krupni plan pa se ne ukažu plošnim svi ti računalno renderirani likovi; sva ta umjetno generirana slika movinga i šušura kao u onoj sceni palube dok Titanik isplovljava na svoj prvi i jedini put.
Predsjednik Vijeća HBK-a za katehizaciju i novu evangelizaciju dr. Đuro Hranić istaknuo je u poruci na početku školske i katehetske godine da Katolička crkva naglašava važnost religije i kršćanske vjere u odgoju i obrazovanju, kojim se čovjeka shvaća i potvrđuje u njegovu ljudskom dostojanstvu. Pored nekih standardnih zabrinutosti uobičajenih ovih dana, na kraju poruke vješto zaključuje da je dobro što Škola za život, kao projekt u procesu razvoja, računa na katolički vjeronauk u osnovnim i srednjim školama. Hvala bogu, niti biskupe nije uhvatila postpraznička depresija, već praktično sagledavaju postojeće stanje stvari.
Danas je prvi dan škole i valjalo bi pripaziti u prometu. Na zebrama i ispred škola bit će nešto djece. Neki kažu da ih je ove godine manje nego lani, ali svejedno pripazite. Svake godine, vele statistike, gubimo prve razrede. Nestaju prvašići a da nitko zapravo i ne zna gdje su to i kada nestali. Što im se to dogodilo da ih nema isto kao lani? Kako to da ih je puno manje nego predlani? Zašto ih je već desetljećima svake godine sve manje i manje? Možda naši prvašiči zbog klimatskih promjena odabiru neko drugo, bolje mjesto za život! Ali zašto nas je Vakula o tome propustio izvijestiti?
Prvi puta u životu me se to gotovo pa uopće ne tiče. Slobodan mogu sagledati sve kao iz ptičje perspektive, iz nekog drona. Odozgo. Jasno. A ono što vidim nije dobro. I to me brine. Potemkinova sela i kulise napravljene da obmanu površna motritelja. Ali ne i iskusno oko.
A možda je to samo žal za proteklim vremenom i spoznaja da su mi svi prvi dani odavno završili, da se bliži zadnji dan škole, zadnji dan posla, posljednja pročitana knjiga, zadnja otpjevana pjesma, posljednji dan života.