Prvu stvar koju smo pokušali privesti svrsi u devastiranoj kući bila je kupaona. Te 1995. godine bilo je očigledno da će obnova biti dug i mukotrpan posao. A poslije posla valja se oprati. Ne samo zbog toga da bi se osjećalo čisto, već i zbog toga što se kupanjem nakon obavljena posla dobije onaj osjećaj napretka; osjećaj da ste nešto valjano zgotovili; vraća se neki prirodni, životni sklad. Stoga je pala odluka da prvo moramo osposobiti kupaonicu. Vodovodne instalacije prošupljene od zima koje je Kuća provela bez stolarije i grijanja valjalo je potpuno zamijeniti. No gusena kada obzidana bijelim pločicama davnih šezdesetih kada su se pločice još lijepile cementnim mlijekom stajala je, za divno čudo, na istom mjestu gdje smo je i ostavili; bez previše vidljivih tragova da ju je netko pokušao razgraditi ili odnijeti. Zamazana i zapuštena, prekrivena debelim naslagama prljavo-smeđeg kamenca koji smo poslije mjesecima skidali octom činila se sasvim upotrebljiva; za prvu ruku. Istina nikad više u nju nisam ni sjeo a kamoli legao i danas je rijetko koristim, ali mi je ipak nekako drago da je još uvijek tamo. Bijela i čista!
Svaki put kad otvorim vrata stare kupaone vidim u toj kadi malog dječaka koji se igra s gumenom patkicom dok mu mama pokušava oprati kosu s onim šamponom od koprive. Rijetko, i to ako bi bilo sumnje da su se neke gnjide zavukle u kosu dok smo vršljali po susjednim štagljevima, mama bi koristila onaj žuti sumporno-smrdljivi šampon. Treba li spomenuti kako su oba pekla za oči kao sam đavo? No drugih šampona na tržištu tada nije bilo. Ipak zabavljen s gumenom patkicom koja je kroz rupu s donje strane mogla useknuti smjesu vode i zraka, da bi se onda na stisak različito glasala, ovisno o njihovom omjeru, sve te patnje bijahu lakše; podnošljivije.
Kad smo najdraža i ja dobili prvijenca, zapravo čak i prije nego što je došao na Svijet kupili smo mu plavu kadicu sa stalkom i patkicu za kupanje. Nitko sretniji dok kupasmo nasljednika i zabavljasmo se s patkicom. Danas mi je teško odrediti koga je od nas troje ta patkica više veselila. Onda je došla kćer. Uz jato novih patkica za kupanje u naše seanse uveli smo i veselu pjesmicu o majušnoj patkici koja želi doseći visoke crvene makove. Ne sjećam se dobro od kog sam prvi put u životu čuo tu pjesmicu. Je li mi ju je mama pjevala? Kao kroz maglu sjećam se da ju je Stari znao fićukati! Za vlastitu djecu potrudio sam se naučiti baš sve stihove, a ne samo one iz pripjeva. Uz pjesmu bih uvijek bio i nešto glumatao u cilju da potomstvu izmamim osmjeh na lice ili odagnam suze ako bi im pjenica zašla u oko. Bila su to sretna vremena. Ne samo za nas već i za sve roditelje koji su obožavali žute patkice za kupanje i njima uveseljavali svoj porod.
A onda jednog dana Novine obznaniše svijetu i gradu da su utrobe tih malih prepredenih žutih patkica za kupanje zapravo opasno leglo gljivica i bakterija koje se noću, dok vaše dijete mirno spava, iskradaju i truju ga smeđom gnjilobom. Simpatične male žute patkice danju, noću pokazuju svoje pravo podlo lice ubrizgavajući direktno iz svojih pokvarenih nutrina u vene vašeg potomstva svakojake gadosti: Legionelle, Pseudomonase, ADHD-ove, SDSS-ove i pregršt drugih medicinski još neistraženih, ali veoma opasnih sindroma.
Pokušavam nešto više doznati o pjesmici Patkica i makovi u kojoj se okušao svaki dječji zbor u RH. Ja je pamtim kroz pompozni tenor Slavena Smodlake: Patkica i makovi. Otkrivam da se zapravo radi o prepjevu drugoplasirane pjesme s drugog festivala u Sanremu koju je 1952. otpjevala Nilla Pizzi. Kopam dalje pa nalazim na arhivski tekst u Jutarnjem listu. A unutra ove tri rečenice:
Hrvatska je tako prilježno slijedila talijanske stope u toj djelatnosti, da je i gorku talijansku satiru pretakala u pobožnu ikonu. Eklatantan primjer je sanremska pobjednica “Papaveri e papere”, u pjesmuljak umotana gorka ironija na račun režima (“alti papaveri” su žargonski naziv za visoke dužnosnike, a “papere” su u žargonu nespretne pogreške). U nas je to postala dječja pjesmica “Patkice i makovi”, “alti papaveri” prevedeni su doslovce kao makovi (i tako su postali, posve nenamjerno, farsična replika Miškininih tragičnih “Crvenih makova”), “papera” je ostala bukvalna “patkica”, pa se to vrtjelo po Radio Zagrebu i pjevalo po svim dječjim vrtićima.
Već dugo ne čitam Jutarnji jer za njega pišu mnogi zli ljudi, ali do danas ne pamtim da sam tamo pročitao išta što me više pogodilo od gornje tri rečenice. Grozno. Dok sam ja naivno pjevušio djeci o patkici i makovima misleći da ona poučava o skromnosti i poniznosti i tome da postoje stvari kojih se ne treba čeznuti domašiti već ih je dosta gledati i vidjeti i uživati u njima ispada zapravo da sam sam subverzivno podrivao vlastite pedagoške napore podučavajući potomstvo da samo oni gore, na položajima, imaju pravo griješiti i da ako čovjek nešto želi postići to ne može učiniti marom i trudom; odozdo, nego propinjući se bezobzirno s visokih društvenih položaja sebično i bez skrupula.
Papaveri e papere
Lo sai che i papaveri son alti, alti, alti,
e tu sei piccolina, e tu sei piccolina.
Lo sai che i papaveri son alti, alti, alti,
sei nata paperina, che cosa ci vuoi far…
Kad malo bolje preslušam Nillu ili Slavena čini mi se da sam sve to trebao u njihovoj interpretaciji čuti i ranije. Ali nisam! Sad, kad je ionako prekasno za bilo kakvo popravljanje učinjene štete Jutarnji mi kaže da sam djecu odgojio da prihvate za normalno da je u redu vozikati se uokolo vladinim avionima i helikopterima u privatne svrhe, trgovati državnom imovinom u vlastitu korist, pogodovati svojti i rođacima na javnim i nejavnim natječajima, koristiti se policijom i tajnim službama u osobnim poslima. Dok ste obična „patkica“ morat ćete se stisnuti u jednosobnom stanu koji ćete otplaćivati cijeli radni vijek; pola za stan, a pola za kamate! Ali ako ste pak „Crveni Mak“ već će se naći neki modus da se dočepate vile ili stančuge po povlaštenoj cijeni; posuđenim novcem koji nikad nećete morati vraćati ili fiktivnim parama; ako zatreba i po posebnom, jednodnevnom, zakonu.
Opet, s druge strane, nekako mi je lakše. Sad bolje razumijem skorašnja zbivanja. Sad mi je jasno da su i Lovrina mama i Martinin tata i Goranova mama i Gabrijelin tata i oba Tomislavova roditelja napravila istu grešku kao i ja i najmilija. Svojim su potomcima, a sve u dobroj namjeri, pjevušili fatalne pjesmuljke dok su ih kupali. Odgojne pogreške koje roditelji čine dječjoj podsvijesti mogu imati dalekosežne i pogubne posljedice u njihovom kasnijem životu. To me brine jer se bojim da i sam nisam štetno utjecao na vlastito potomstvo. Ipak najvišem brinem za Ivu i Ivicu jer oni su Patkice i makove mogli slušati samo kao velika djeca. A možda Patkice i makovi i nisu najgora subverzivna pjesmica koju su nam podlo uvaljali. Bojim se da sve to skupa neće dobro završiti; pa opet najviše brinem za vlastito potomstvo i vlastite pogreške koje sam i nehoteći činio. Uistinu ima puno tih višeznačnih dječjih pjesmica koje mogu imati nesagledive negativne učinke. Vjerujte nisam imao pojma o čemu pjevam dok smo najdraža i ja kupali potomstvo uvjereni da su „patkice“ i „visoki crveni makovi“ uistinu samo patkice i samo makovi.
PATKICA I MAKOVI
Na cvjetnome polju, gdje sunašce sja,
sa taticom patkica šetati zna
u zlatnome klasju
je vidjela crveni mak.
I patkica taticu pitala tad:
“Daj reci mi, tatice, reci mi sad
dal’ moći ću ikad
ja doseći crveni mak?”
A tata patak mudro odgovori:
“To nećeš jer te majka sitnom stvori.
A doseći makove, to zbilja nije šala,
jer ti si tako mala, jer ti si tako mala.
I sad si naučila što dosad nisi znala,
da dok si tako mala,
ne možeš brati mak.”
U potoku bistrom, gdje sunašce sja,
sa mamicom patkica plivati zna
kraj obale opet je cvao
taj visoki mak.
I patkica mamicu zapita:
“Daj reci mi, molim te, reci mi sad
dal’ moći ću doseći
crvene makove kad?”
A mama patka mudro odgovori:
“To nećeš je te tata sitnom stvori.
A doseći makove to zbilja nije šala,
jer ti si tako mala, jer ti si tako mala.
I sad si naučila što dosad nisi znala,
da dok si tako mala,
ne možeš brati mak.”
I mislila patkica čitavu noć
ja ipak ću doseći makove moć’
na kamen ću stati pa
lako dohvatiti mak.
Tad sunašce granulo, došo’ je dan,
a patkica želi ostvariti san,
bez mamice pošla je ubrati
crveni mak.
Na kamen gore mala patka stane
no, brzo onda s njega dolje padne,
jer doseći makove to zbilja nije šala,
kad si tako mala, kad si tako mala.
I sad si naučila što dosad nisi znala,
da dok si tako mala,
ne možeš brati mak.
