Autor:Marjan Gašljević
Ljeto je, obično, za novinare, piskarala i sve ostale koji pokušavaju poturiti neku vijest sezona kiselih krastavaca. Računajući s takvom sezonom odložio sam računalo i sve ostale gadgete kao i osjetila sluha i vida do jeseni i, očito, fulao. Sada kad sam malo prolistao što sam propustio nekako mi bilo žao. Toliko događanja a ja se „odložio“. No što je tu je. Razmišljam tako i nekako mi sve u ušima zvoni mogući razgovor bivših.
„Kolega Lovro, koliki Ti narastoše kukuruzi?“
„Ma, kolega Tomislave, ovoliki.“ Pokaza zadovoljno nasmješeni Lovro.
„O’kle Ti sjeme za toliki kukuruz?“- zdvojno se čudi Tomislav, inače iz poljoprivrednog područja za razliku od Lovre.
„Ma ostavio mi ga u naslijeđe djed ili pradjed. Nego, prijetelju Tomo, vidim tu kod mene na plažama klipić kukuruza 15 kuna.“
„Što da mi, prijatelju Lovro, krenemo sa sadnjom tog kukuruza. Imam ja nešto zemljice a i Ti, koliko čitam u medijima, imaš toga dosta. Bilo bi lijepo u posao uključiti i prijatelja Gorana i Gabrijelu pošto su ostali bez posla a i oni, čitam, imaju nešto zemljice.“
„Jebiga Tomo, daj da razmjenimo podatke o zemljišnim česticama na kojim bi sadili pa da nam ih USKOK prekopa.“
„Odlična ideja. Nego, vidiš, smjenili me, a kukuruz toliko poskupio. Ha, klipić, veliš, 15 kuna? Lako je Premijeru sada dijeliti hrvatske oranice strancima kada naš seljak i na nekoliko hektara može ubiti lovu po toj cijeni klipića.“
Tamo u Malom Mistu mojoj ljetnoj destinaciji šećem, tako, s malim unukom između beskonačnih štandova kramara. Naguravam se s napuhancima, kroksama, japankama, ležaljkama i svakojakim drugim pizdarijama i postrojenjima nužnim za ugode na plaži koje, inače, revni istočni strendžeri donose iz svoje domaje da bi se kod nas razbaškarili, a moj unuk strpljivo davi za nekakvog Brawl Stars-a. Na koncu pronađemo nekakvu figuricu veličine srednjeg prsta za koju on reče da je to upravo to i da upravo to želi. Nedorađena plastična figurica neuredno umrljana bojom samo 25 kuna. Što mogu. Kupio sam. S figuricom se unuk nije igrao niti nekoliko minuta koliko nam je trebalo do kuće ali, uglavnom, bio je zadovoljan kupljenim. Figurica je završila u kutiji za igračke (koja će završiti u podrumu) ali sam saznao i da tih Brawl-ova ima, ni više ni manje, nego 27 različitih.
Nekako tako mi se čini da će se okončati i saga s gore spomenutim Lovrom, Tomom, Goranom i Gabikom. Da su, naime, svi novinari i piskarala očekujući sezonu kiselih krastavaca spakirali svoje torbe, kofere, ruksake i, naravno, postrojenja za izležavanje na plaži javnost, a ni Premijer ne bi znao niti za njihove nagomilane parcele, pokretnine i nekretnine i sve bi zavšilo mirno. Možda bi čak i klipići kukuruza pojeftinili a Lovrin „djed“ ili „pradjed“ mirno spavao snom pravednika kako mu i pripada, bar po „nukovom“. A što znači, na koncu, Lovri, da bi po „djedovom“ ili „pradjedovom“ živio u Italiji a pomakao se s didovine ne bi? Ovako, kao u pričici o Brawl Starsima Premijer ovo četvero baci u „ralje“ USKOKU, on opere nježne birokratske rukice, a USKOK-ovci se kao bave njima po principu „izvidi su tajni“ sve dok raja ne zaboravi a do tada, isto kao i ona figurica, ostaju u ladici pa onda podrum. Pa tko se od nas sjeća nekog ministra od prije deset godina? Već smo zaboravili i ovaj zanimljivi kvartet. Čime su li se ono bavili do prije mjesec – dva osim skupljanjem nekretnina i pokretnina u svou korist?
Naravno, prokušani recept „pospremanja“ kadrova na koje bi se mogli popikavati i činjenica zaborava za Premijera i ekipu su, u stvari, najmanji problem. Hektar dva amo, hektar dva tamo samo da nije pokazivanja „koliko nam je kukuruz narastao“.
I Premijer i Predsjednica i Predsjednik Sabora nikako da se odrede o „visini kukuruza“. Željeli bi, a u kukuruzišta na bi ulazili.
I tako, klipić kukuruza 15 kuna. Tu i tamo netko nevoljko izvali kuniće i kuničarnika a klinci mu veselo potrče prema prodavaču u žutom koji ih mami trubicom gurajući „postrojenje“ s kuhanim kukuruzom između turista koji su se razgalili na ležaljkama, ručnicima, šatorima, tendama i drugim strojevima za ugodu na prosječnoj hrvatskoj plaži. Neki kupuju, dakle, klipiće a neki, bome, fasuju i batine. I to ne za to što neće kupiti kukuruz za 15 kuna već za to što nisu dovoljno pocrnili sunčajući se ili su, pak, previše izpigmentirani. A neki dobiju i ako im promakne da su ispustili „ije“ ili „je“. Na koncu i to je dio turističke ponude.
Sadio Lovro s kompićima kukuruz ili ne, bio Plenky s Pupijem u koaliciji ili ne, ne zaboravimo da mržnja i zločin počinju izgovorenom riječju. Razbijene glave, kafići, automobili posljedica su tih izgovorenih riječi, a izričaj su onih koji jedino na taj način znaju govoriti.
