Jozo Nikolić
ULICA STARIH ZANATA
Kad sam ulazio u taj mršavi gradić, kiša je sipila sitna i gnjecava poput suza ukopnika nad siromašnim lijesom. Kuće su bile urušene, dvorišta zapuštena.
Ljudi nije bilo. Nije bilo ni životinja, ptice nisu pjevale. Kažu stariji ljudi da ptice odlaze posljednje. Samoća i pustoš su uzorali ulice i dvorišta, tragovi predaje bili su duboki i oštri. Život je ovdje dosadio sam sebi. Nekud se izgubila i ljepota krajolika. Kiša i vjetar su poražavali sunce, snijeg bosonogu šumu i hladna ognjišta.
Zlo je pobijedilo dobro, odlazak je ugušio ostanak.
Blatne ulice su davile moje nesigurne korake.
Ušao sam u pokrajnju ulicu. Ugledao sam skupinu odraslih muškaraca. Sjedili su pred drvenim kućicama pokrivenim slamom. Nije bilo djece, žena, starica i staraca. Uličica je bila zatrpana kosama, vilama, sjekirama, kožnim sedlima, remenjem, posudama od gline, rakijskim kotlovima. Ovdje, u gluhoći sela, svoje mjesto su pronašli stari zanati i zanatlije.
Moj dolazak u tu uličicu nije ništa promijenio. Za njih sam bio nevidljiv. Oni su živjeli svoj život, ja svoj.
Kako i odakle su došli ovi ljudi? Kome i kako prodaju svoje rukotvorine?
Na kraju sela sam pronašao kućicu u kojoj se u nuždi moglo živjeti. Bio mi je dovoljan krevet, stol i stolice. Svaki dan sam išao gledati što i kako rade ti čudni ljudi. Shvatio sam da razmjenjuju svoje proizvode, iako u tome nisam vidio nikakvu svrhu. Rukotvorine su samo mijenjale mjesta. Bilo je to presipanje iz šupljeg u prazno.
Iza kućica su ležali zapušteni vrtovi. Gdje su ti ljudi nabavljali hranu?Malo su govorili, pljuvali su riječi kao stvrdnute ugruške. Neki su ponekad i odlazili, vjerojatno je negdje bio još nekakav grad. Nije ih bilo po nekoliko dana.
Počeo sam se navikavati i na ovaj gradić i na ove ljude. Krajolik mi se činio podnošljivijim u vrijeme kada je sunce lizalo njegove rane, kada su se rupe samoće punile nekim dalekim glasovima. Naviknuo sam i na tvrdu postelji, na klimavu stolicu, na vrijeme kada se grad pretvarao u ogromne orgulje na čijim tipkama se lomio vjetar.
Kad sam se odlučio otići, dogodilo se nešto što me povuklo za rukav i vratilo u neodlazak. U uličici zanata su se pojavile žene. Bile su visoke, snažne, prsate. Bile su odjevene u otrcane haljine, razgažene cipele, rupce na glavi. Bile su kao pučke kuhinje koje siromasima nude neukusan, ali obilan ručak. Donijele su i jela i pića. Jelo se i pilo do kasno u noć. Zaorila se i pjesma koja je u sebe skupila sve tuge svijeta.
U vrijeme kada je trebalo poći na počinak, sve je proključalo, počeo je tromi okršaj, trešnja kreveta. Bujica strasti i pohote probila je branu, snažna tijela su se priljubljivala i odbacivala, plela neku tajnu pletenicu čežnje i očaja.
Žene su naplatile svoje, muškarci su obilato i dragovoljno podizali cijene. I muškarci i žene su prespavali cijeli dan. Poslije toga žene su dolazile i odlazile. Muškarci su se debljali.
U jedno procijeđeno jutro u gradić je uplovio život. Dvorišta i kuće bili su puni djece, muškaraca, žena, staraca i starica. Na krevetu kraj mene spavalo je dvoje djece, na rasklimanim stolicama sjedili su muž i žena. Zbunjeno su se smješkali.
Otišao sam u ulicu starih zanata. Drvene kuće bile su prazne. Ulica je bila opustošena, kao bojište poslije teške bitke.
