Autor: Aleksandar Olujić
“Bilo je rano jutro; mirno, toplo i prekrasno. Odsutno sam, kroz širom otvorena vrata što su gledala prema jugu, zurio u svjetlucavo lišće, koje je reflektiralo sunčeve zrake s neba bez oblačka, stvarajući ugodan kontrast sa sjenama u mom vrtu.
Ležao sam izvaljen na podu dnevne sobe, odjeven samo u gaće i potkošulju, izmoren besanom noći zbog dežurstva u mojoj bolnici.
Iznenada, zabljesnuo me jak bljesak svjetlosti- onda još jedan. Kao što nekome ostane uspomena na male stvari, tako je meni ostalo živo sjećanje na to da je kamena svjetiljka u vrtu zasvijetlila poput brilijanta, a ja sam se pitao da li je tu svijetlost izazvao magnezijski bljesak ili iskra prolazećeg trolejbusa.“
Ovim riječima je dr. Michihiko Hachiya opisao trenutke kada je nad Hiroshimom eksplodirala atomska bomba. Tog jutra,u 8 sati i 15 minuta, američki bombarder B-29-Superfortress Nr. 82, kojeg je njegov pilot Paul Tibetts nazvao Enola Gay po svojoj majci, ispustio je s visine od 31.000 stopa (9.400 m) atomsku bombu nazvanu Little Boy koja je sadržavala 64 kg uraniuma 235. Nakon 44,4 sekunde bomba je eksplodirala na visini od 1.900 stopa (580 m) točno iznad Kirurške klinike Shima, promašivši planirani cilj za samo 240 m. Silina eksplozije, koja je bila jednaka razornoj moći 16.000 tona eksploziva TNT, izazvala je totalno razaranje u radijusu od 1,6 km, plamene oluje i udarni val uništili su sve na području površine 12 četvornih kilometara, dok je temperatura u središtu dosezala 5000 °C. U eksploziji je odmah poginulo 70-80.000 ljudi a oko 70.000 je ranjeno, 90% liječnika i 93% medicinskih sestara je poginulo ili bilo ranjeno, u bolnici Crvenog križa je ostao samo jedan liječnik sposoban za službu.
Tri dana poslije, 9. kolovoza u 11 sati i 1 minutu, Amerikanci su bacili drugu atomsku bombu nazvanu Fat Man na Nagasaki. Ova bomba,koja je sadržavala 6,4 kg plutonija 239 i nešto galija, eksplodirala je na visini od 503 m iznad teniskih terena smještenih između čeličane i tvornice vojne opreme Mitsubishi i tvornice torpeda Mitsubishi-Urakami, promašivši planirani cilj za 3 km. Od siline eksplozije, snage 22.000 tona TNT-a, odmah je poginulo 22.000, a od posljedica u slijedeća 4 mjeseca još 39.000 ljudi (neki izvori navode brojke od 70-80.000 poginulih), dok je broj ranjenih i povrijeđenih bio preko 74.000. Sreća u toj tragediji je to da je bomba eksplodirala u dolini između brda tako da su razaranja, usprkos većoj razornoj moći eksplozije od one u Hiroshimi, umanjila okolna brda, inače bi razmjeri razaranja i broj žrtava bili daleko veći.
Koliko je ljudi stradalo od posljedica zračenja vjerovatno se nikada neće točno znati. Iako su napravljena brojna istraživanja i studije u kojima su opisani učinci na zdravlje ljudi, preživjeli koje u Japanu zovu hibakusha, nisu dobili odgovarajuću satisfakciju, dapače bili su izloženi diskriminaciji i oni i članovi njihovih obitelji. Javnost koja nije bila upoznata s činjenicama o posljedicama radijacije, smatrala je da ti ljudi prenose svoje bolesti i mogu zaraziti one koji s njima dolaze u doticaj te da su njihove bolesti nasljedne. Zbog toga su teško nalazili posao i smještaj pa su najčešće tajili činjenicu da su preživjeli bombardiranje. Među žrtvama je bilo puno Koreanaca koji su bili prisilno dovedeni u Japan. Računa se da je u Hiroshimi poginulo 20 a u Nagasakiju 2 tisuće Koreanaca, dok oni koji su preživjeli bombardiranja nisu nikada dobili nikakvo obeštećenje.
Među preživjelima bilo je između 160 i 200 osoba koje su preživjele oba bombardiranja. Najpoznatiji među njima je svakako Tsutomu Yamaguchi, jedina osoba kojoj je japanska vlada 2009. službeno priznala status dvostrukog hibakushe. Prilikom eksplozije u Hiroshimi, gdje je boravio službeno, upravo je ulazio u tramvaj jer se toga dana trebao vratiti kući u Nagasaki i nalazio se 3 km od epicentra. Od eksplozije je zadobio teške opekotine na gornjem dijelu tijela i druge povrede te je imao velike bolove. Usprkos tome drugi dan je zamotan u zavoje otputovao vlakom u Nagasaki gdje je po dolasku, 8. Kolovoza, u bolnici dobio tretman. Slijedeći dan javio se na posao i pokušao objasniti svoje povrede kolegama. Yamaguchi je poslije ispričao kako mu njegov šef nije vjerovao, rekao mu je da razmisli, jer je on inženjer, kako je moguće da jedna jedina bomba razori čitav grad. Dok su razgovarali eksplodirala je bomba nad Nagasakijem. Usprkos teškim opeklinama, povredama i velikoj izloženosti radijaciji Tsutomu Yamaguchi je doživio duboku starost od 93 godine, umro je 2010. od raka želuca. Mnogi drugi nisu bili te sreće.
SAD još uvijek opravdava ovaj čin argumentima da je na taj način ubrzan kraj rata i time spriječeni zločini koje su Japanci vršili u Kini i Koreji. Naglašavaju da zbog toga nije bilo potrebe izvršiti invaziju na još uvijek dobro naoružanog neprijatelja pa su tako, kao što je 1991. rekao predsjednik George Bush senior, spašeni milijuni života. Osim toga japanci su već imali vlastiti program razvoja nuklearnog oružja zahvaljujući suradnji s Njemačkom. Kritičari, pak, zamjeraju Amerikancima da su ciljevi napada bili više civilni nego vojni, da je iz Japana već bilo naznaka spremnosti na kapitulaciju, da nisu do kraja bile iskorištene alternative, da su američke procjene gubitaka u slučaju invazije bile u desecima a ne u stotinama tisuća i, možda najvažniji argument, da je upotreba nuklearnog oružja naročito protiv civilnih ciljeva neetična i nemoralna te da predstavlja eklatantni primjer državnog terorizma i ratnog zločina. Japan, sa svoje strane, nije nikada službeno protestirao niti je pokušao tužiti SAD zbog nuklearnog bombardiranja.
„Nisu krivi Amerikanci. Kriv je rat. Ljudska nespremnost da razumije one koji imaju drugačije vrijednosti – ona je kriva.“ (Shinji Mikamo)
