Autor: Marjan Gašljević
Eto odvalio sam pola ljeta tamo gdje „čarlija vjetrić mio“ i, bome, svašta sam tamo „snio“ sve tražeći odmor za stare kosti i smirenje za istrgane živce. Koliko sam u tome zbiljski uspio vidjeti ću na kraju kada rekapituliram minuse na tekućim računima i ostale podatke iz „kompletne krvne slike“.
Osobno se nešto i ne bavim a i ne zanima me previše kako se kreću rezultati oko uspješnosti turističke sezone jer se svi, pa makar i platili, vole pohvaliti rezultatima koji su, eto, dobri, rupe su zakrpane, traži se krevet više a i mjesto na plaži gdje bi se mogao rastegnuti ručnik, ležaljka ili čak i šator.
Plaža na kojoj skupljam sunčeve zrake i sve ono što proizilazi iz njihova djelovanja nešto i nema hlada. Sreća. Pročitah negdje da su se neki dovitljivci dosjetili pa na nekim hrvatskim plažama prodaju mjesto za ručnik, ležaljku ili samo mjesto onima željnim hladovine. Vele, 15 kuna odrasli, 10 djeca. Jebiga, zar ima onih, osim saborskih zastupnika, koji dolaze na more da bi čučali u hladu? Pa ako već, eto, ima neka plate. Ljudi su, možda, za razliku od sabornika, željni hlada jer su ostatak godine izloženi, za razliku od sabornika, nemilosti sunca i ostalih atmosferlija.
Dakle, neka plate osim, naravno, sabornika kojima je hladovina prirodno okruženje i, naravno, ne moraju plaćati. Njima, čak, plaćaju da čuče u hladovini.
Oko te „moje“ plaže, kako rekoh, nema hlada. Nema ni sabornika ali ima grdosija s naslaganim apartmančićima koji, taman, zasjenjuju cestu a tu se hladovina ne može niti tražiti niti naplaćivati. Bar ne na licu mjesta, kešom. Plaća se, bome, mnogo sofisticiranijim metodama. Ja sam, eto, dobio račune za komunalnu naknadu za cijelu godinu polovicom srpnja. Naknada se plaća kvartalno, a uz račune odmah je stigao i obračun zateznih kamata jer, vjerojatno, pretpostavljaju revni komunalci, nitko neće platiti naknadu za 1-3 i 4-6 na vrijeme koje je, eto odavno prošlo. Pa što da se ne obračuna? I tako zirkam po smanjenom broju kupača na plaži i to ne radi zaključaka o uspješnosti turističke sezone već radi sasvim drugih pobuda, a prošaram pogledom i po balkončićima tih apartmanskih košnica. Nešto mi se malo ručnika suši. Tek tu i tamo neki.
Moj mali petogodišnji susjed Lovro neki mi dan reče kada sam ga uhvatio u sitnoj dječjoj laži: „Djede, ja svaki dan malo lažem. To se mora.“ E pa, moj Lovro, imaš debele šanse ako tako nastaviš da doguraš do ministra turizma ili bar direktora turističke zajednice. Tada lagati neće biti intigrantno već nešto što se mora i što je potpuno normalno.
Kako su stranice mnogih, posebno nepoćudnih, medija prepune raznih nagađanja kako i zašto je sezona slaba, ako stvarno jest. Najčešće se spominju cijene. Cijene svega, od smještaja, hrane do sveukupne ponude.
Kako rekoh turiste baš i ne brojim i ako zjakam po njima ali s cijenama se sukobljavam svaki dan. Od krafne koja je bila prije mjesec dana 3,78 kuna a sada je 5,49 kuna preko sladoleda koji je bio 10 kuna a sada je 18, a u trgovini iste tvrtke samo kilometar dalje 26. Isti proizvođač, ista marka, isti sladoled. 7 litara izvorske vode na kontinentu 9 kuna. Ista voda, isti proizvođač ovdje 13 kuna. A mjesto punjenja bliže ovdje nego tamo. Nije dakle cijena uvjetovana prijevozom već nečim drugim. Netko bi to, možda, nazvao i pohlepom. Slučajno prisluškujem razgovor dviju zaposlenice u jednom velikom trgovačkom centru koje su ovdje na ispomoći iz istog takvog centra u unutrašnjosti. Zaključuju da su cijene ovdje za 25 i više posto veće nego i njihovom centru.
Da li je, dakle, i ta nesretna pohlepa nešto što Hrvatska nudi pored jarkog sunca i čistog mora? E pa, dragi naši turisti, proširili smo, eto, ponudu s još tim jednim proizvodom.
U danima prisjećanja na lanjski uspjeh naše repke u Rusiji sjetim se susjeda koji je odlučio jednu utakmicu odgledati u lokalnom kafiću. Navijali su, drečali, dizali ruke u zrak i krijepili se pivom. Sutradan, kada je susjed bacio oko u novčanik zaključio je da je komotno mogao otići do Rusije i pogledati tekmu uživo. Pivo 31 kunu. Kava 14 kuna. S mlijekom 18. Ne pizza već nekakva picica 79 kuna. Gljiva nema, šunka u tragovima, ljuta do bola: „Što si, brate, uzimao capricciozu ako ne voliš ljuto?“ Sreća je tom mom susjedu što je odabrao lokalni seoski kafić jer da je otišao tamo oko centra bilo b bome, jao.
I tako, sve razmišljam i računam, možda bi mi se isplatilo kod neke „jače“ kupovine osnovnih potrepština skoknuti do Gospića ili, eventualno do Ljubuškog? Jedino me brine ako ovo promišljanje podijelim za sva vremena će mi zabraniti da budem turist. Ima li u našim propisima sličnog rješenja za likove koji su ovako destruktivini.
I na kraju pitanje da li su ovakve cijene razlog što na ugistiteljske usluge nije smanjen PDV? Na voće i povrće, recimo, je smanjen pa je, opet, recimo, sve to skuplje nego lani.
I onda jedno praktično razmišljanje: u mom gradu u lokalnom kafiću kava je 5 kuna. PDV na tu kavu je 0,75 kuna. Pa komu je tešku uplatiti voljenoj Državi tih tričavih 0,75 kuna skoro kao i meni 0,38 kuna zateznih kamata ali, zato, ugostitelju koji kavu prodaje po 72 kune tih jebenih 25 posto PDV je brdo novca. Pa ti budi domoljub.
