Silaze s ekrana Rozmerina djeca. Izbrijana lika. Utegnuta struka. U preusko skrojenim opravama. Zarobljeni stomačići nakon objeda na državni račun. Podučiše ih da odijelo uvijek valja sapeti gumbom. Dugmetom. Pucaju im prsluci koji se više ne nose. I dugmad na njima koja se valjda zbog te napetosti poslije objeda još nazivlje i pucetima. Zastanu prije ulaska u Zgradu da nešto pojasne o svom Poštenju. Da nas pouče Zakonima. Oni o tome znaju sve. Sve dobro i sve loše. Svaku, pa i najmanju, rupicu. Upijamo njihove laži kao neprocjenjive komadiće istine. Plaćamo ih da nam lažu. Uistinu im pričinja veliko zadovoljstvo što im vjerujemo. S vremenom i sami povjeruju u vlastite laži.
Tone oralnog izmeta danomice tovare u eter. Njihove riječi kao gnojni prištevi pucaju u mikrofone blindirane spužvom. No taj gnoj ne rastače samo šupljikasti pokrov snimača zvuka već se razlijeva u medijski prostor brzinom neizgovorene misli. Proroci su to koji nam svaki dan vode ljubav s materama smijuljeći se svojim nakaznim njuškama. Obrazi im, podbuhli od svježe ubrizgana otrova, odašilju poruke sreće. Svojim lažima nataču pakleni kalež obmane. Tvorci novih svjetova besjedama će svojim zagnojiti mnoga srca i duše. Govore će svoje izokrenuti stotinu puta. Pa i stotinu prvi ako im ustreba prevariti još nekog. Djela njihova utječu na žive i mrtve. Čini se da njihovoj vlasti nikad neće doći kraja.
Sve što mogaše uzeti za sebe uzeše. Od mora i kopna; od šuma i voda. Sve. Od časti i novca do titula i zvanja. Po pravdi i zakonima. Njihova su prava postala svetinje u koje, bolje je, više ne dirati. Unosit će vam se u lice i propovijedat o svom poštenju. A vama neće biti druge nego im vjerovat, jer tom poštenju nikad neće biti suda. Njihova će imanja izazivati zavist i mržnju. I nemoć. Njima će Pravda uvijek biti slijepa. Za njih će Pravda zauvijek ostati slijepa. Uzet će Pravdu kao još jedno svoje imanje. Uzalud će se buniti oni što vide. Njima neće biti dano da o ičemu sude.
Još malo i svanut će novo vrijeme. Njihovo doba. Neće se više morati skrivati iza zatamnjenih stakala limuzina s vozačem. Neće više morati imati posebni telefon za svaku milosnicu, za svaki novi posao kojim nova dobra privode svojoj riznici. Još samo malo i moći će slobodno i žene i ljubavnice šetati Markovim trgom noseći u zagrljaju zavežljaje otetih blaga. Pa da se vidi. Moći će posvema slobodno pokazivati osvojen imetak. Bez straha da će ih neko prezrjeti ili uniziti. Bez straha da će itko pomisliti da uradiše nešto krivo i nakazno. Još samo malo i svi će vidjeti da je zadužbina njihova ogromna kao i ponos kojim je nose po svijetu.
On ne kasni s ispunjenjem svog obećanja, kao što neki misle da kasni, nego je strpljiv s nama jer ne želi da itko propadne, nego da svi dođu do pokajanja. A Njegov dan doći će kao lopov. U taj će se dan nebesa uz tutnjavu rastvoriti, počela će se rastaliti, a zemlja i djela na njoj bit će razotkrivena. Budući da se sve to tako treba raspasti, neka vaša djela budu dobra i neka se po njima vidi da ste Mu odani. Dok očekujete imajte na umu dan, kad će se nebesa raspasti i počela rastopiti. Ali po obećanju Njegovu očekujemo nova nebesa i novu zemlju u kojima će prebivati pravednost.
U posljednjim će se danima sva blaga pokazati ništavna; nedostojna i nedostatna. Jedan će dan tada biti kao tisuću godina, a tisuće će godina biti kao jedan dan. Posljednji porod Rozmerinih sinova u škripavim će koljevkama zibati nerođenu djecu, dok će Rozmerine kćeri voziti mrtvorođeni porod čađavim šumskim puteljcima. Plač nerođenih ispunjat će svemir. I taj će plač biti jedini svjetlarnik razrušenih dvora utopljenih u magli. Po praznim pustopoljinama nijemo će bauljati sjene davno umrlih pravednika. Pravednika sapetih lancima prokletstva vjere u istinu. Pravednika što uspješe sve do samrtnička uzglavlja sačuvati poneku mrvicu poštenja. Svakom je dano da probere stranu na kojoj će čekati Strašni Sud. Molite se za Rozmerinu djecu!
