Autor: Marjan Gašljević
Svojevremeno, dok mi je sin još bio klinac, imao sam iskustvo njegovog računanja vrijednosti nečeg što je trebalo kupiti i platiti aktualnom valutom dinarom. Poslije isto iskustvo doživljavam s unucima koji svaku vrijednost izraženu u kunama ili, nama bližom valutom eurima, preračunavaju u neku svoju valutu. Sin mi je kao mali sve preračunavao u autiće „majoret“ koje je skupljao tako da bi uvijek pitao kada je upitna bila cijena: „Koliko je to autića?“
Klinci općenito moraju doseći određen broj godina da bi mogli usporediti vrijednost nečega s količinom novčanih jedinica, a do tada koriste svoje valute: „Autiće“, „dresove“, „barbike“ ili nešto peto.
Na toj su razini, izgleda, često i naši političari koji najčešće za valutu, osim onu koju trebaju strpati u džep, koriste riječ „vrtić“. Eto danas, recimo, ministar Štromar da bi opravdao nepotrebnost provođenja referenduma za kojeg je potpis dalo 750 tisuća hrvatskih građana kaže kako je to skupo i da „to košta stotinjak vrtića“. Naravno, ovu računicu koristi i ministar Kuščević tako da tih „stotinjak vrtića“ zvuči jako opako i mnogo. I dva lička ovna Kustić i Milinović također računaju u „vrtićima“ koliko bi koštali novi izbori u njihovoj županiji. To što tamo stvarni vrtići sve manje trebaju jer su svojom politikom rastjerali korisnike istih tih vrtića otpravivši njihove roditelje trbuhom za kruhom manje ih je briga.
Jedna od „zapovjedi“ Noama Chomskog govori da, kada je potrebno narodu skrenuti pozornost s nečeg bitnog u strategiji manipulacije masama, da im se govori na način razgovora s malom djecom. Odraslima se, dakle, obraća jezikom djece čime se postižu dva korisna učinka: javnost potiskuje svoju kritičnu savjest i poruka ima snažnije djelovanje na ljude.
Da li je tim našim vrlim političarima poznata strategija manipulacije stanovništvom ili oni koriste izražavanje nekih vrijednosti dječjim jezikom da bi potisnuli kritički svijest javnosti a vrijednošću „jednog vrtića“ snažnije djelovali na građane. Kako, recimo, nikome od njih nije palo napamet preračunavati u „vrtiće“ novac kojim su plaćene konzultantske usluge oko Agrokora ili, recimo koliko „vrtića“ vrijedi novac koji je potrošen za jamstva u brodogradnji. Nikome na pamet nije palo ni koliko je Hrvatski nogometni savez „vrtića“ isplatio za uspjeh nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji likovima iz raznih odbora o kojima taj uspjeh zbiljski niti ovisi niti su imali ikakva utjecaja na nj.
Pored valute „vrtić“ povremeno po potrebi da bi se pojačao dojam koristi se i valuta „škola“. Obično, kada trebe nešto posebno naglasiti politički moćnici koriste pojam „koliko vrtića i škola se može sagraditi s tim novcem“. Naravno, dio građana osjeća se odgovornim, za razliku od političara, pa nasjednu floskuli i odustaju od referenduma ili neke druge inicijative koja nije po volji istim tim političarima.
Što mislite, recimo, koliko bi se „vrtića i škola“ moglo izgraditi kada bi se samo rastjerali uhljebi iz 428 općina, 136 gradova i 20 županija. Odnosno, kada bi se taj broj sveo na neki razuman i koristan a ponajviše funkcionalan sustav u kojem bi, gle čuda, tri četvrtine beskorisnih uhljeba-birokrata bilo višak.
Ministar Lovro voli se hvaliti sustavom „e-građani“ koji je, kao, uvelike saživio, a do kraja godine saživjeti će u tolikoj mjeri da će se sva „papirologija“ obavljati s kućnog računala. Gdje će, moj Lovro, tada završiti sve one silne šalteruše iz tih teško pobrojivih općina, gradova i županija ma za koju opciju glasovale i na kojoj poziciji im bio „barba Luka“? No i tu ima kvaka 21. Naime ministar Lovro dovoljno je pametan da „svom narodu“ nikada neće reći da je glup, nepismen ili nešto gore ali barata činjenicom koliko stanovnika nema pristupa internetu i koliko ih je informatički nepismeno. E, eto, za njih trebaju ostati sve te šalteruše u općinama, gradovima i županijama. I izaći na izbore, naravno.
Koliko je, Lovro, ono „vrtića“ plaćeno za sve te programe iz sustava „e-građani“ a i one koji idu „usput“? Ono, kupiš jedan, dobiš dva. Ili će šalteruše i općine ostati samo u vukojebinama do kojih ni struja ni signal ne dolazi?
Eto, recimo, pored svih teškopobrojivih državnih agencija u kojima sjedi još teže pobrojivih uhljeba Predsjednica traži osnivanje još jedne. Za brendiranje. Koliko bi ta „vrtića“ koštala? U stvari koliko „vrtića i škola“ košta rad svih tih agencija a koliko „vrtića i škola“ je stvarni, izračunivi efekt njihova rada?
Financijaši Europske unije su promišljali da se iz opticaja izbaci novčanica od 500 eura kao prevrijedna što stvara određene teškoće i proleme u platnom prometu. Eto, kada uđemo u eurozonu koliko će hrvatskih umirovljenika imati priliku vidjeti tu novčanicu i kolika li će tek frustracija mnogih radnika biti kada im poslodavac za mjesečnu plaću gurne tu banknotu a on mu mora vratiti kusur? Naravno da će ta činjenica izazvati frustracije stoga Narod treba privikavati na istinsku hrvatsku valutu „vrtić“ i „škola“ koja ih istinski senzibilizira a, sdruge pak strane, dozvoljava njihovim vrlim političarima da budu frustrirani kada im cure isplate u mrskim oerima.
I na koncu sjeća li se itko da je ikada u Hrvatskoj „jedan vrtić“ pretočen u stvarni vrtić ili „jedna škola“ u stvarnu školu? Banknote su to velike vrijednosti. Jel da?
