Autor:Katarina Grbeša
Znate li što je iftar? Ne znate? Nije znala ni moja prijateljica koja radi negdje u Europi pa me je pitala sto pitanja kad sam joj spomenula da sam jučer bila na iftaru. Pa evo par redaka o tome što je iftar i što je to tako posebno oko njega.
Iftar je prvi obrok nakon dnevnog posta koji traje za vrijeme mjeseca ramazana. Ramazanski post, jedan od stubova islama, e o njemu se već nešto zna. Traje otprilike mjesec dana što ovisi o lunarnom kalendaru tako da neki put traje 30, a neki put 29 dana. Kroz cijelo to vrijeme vjernici koji poste suzdržavaju se od jela, pića i tjelesnih zadovoljstva i to od zore do sumraka. Kad kažem nema jela i pića, onda to doista znači to – ne uzima se niti kap vode, niti najmanji zalogaj. Teško li je tako postiti? Kažu moji kolege i prijatelji koji poste da ništa nije teško kad je vjera jaka. Mada, meni ponekad padne teško kad ih vidim bez vode, žedne, a rade cijeli dan, i još pogotovo kad su vrućine i žega. Ali im se i divim i poštujem što uspiju u postu i ustraju u svojoj vjeri.
Eh, a kad padne sumrak, onda težinu dana zamijeni lakoća večeri i blagoslov zajedništva. Onda se obitelji i prijatelji okupljaju kako bi zajedno večerali i molili, te se zahvalili Alahu na onome što im je dano. Ramazan je tako mjesec kojim se ljudi približavaju bogu i božjem kroz nastojanje da im misli i djela budu što čišći, te se posebno poštovanje iskazuje proroku Muhamedu jer je u ovo vrijeme počela objava Kurana. Kroz post koji traje od zore do sumraka spoznaju i podsjećaju se koliko teško može biti onima koji nemaju i koliko zahvalni trebaju biti na onome što imaju. Postiti ipak ne moraju svi; trudnice, bolesni i fizički radnici su pošteđeni posta, no nisu pošteđeni rada na čistoći svojih misli i djela.
Iftar započinje u sumrak, a kako se se vrijeme sumraka pomiče dan za danom tako se i vrijeme iftara pomiče. Ovisi iftar i zemljopisu, pa tako ne počinje u isto vrijeme u svakom mjestu. Ja sam bila pozvana na iftar u Prizren, kod moje drage prijateljice i njene obitelji. Obitelji koja je postala i mojom u ovih mojih 13 godina ovdje i za koju mogu reći, bez zadrške, da svaki dan žive duh zajedništva i vjeru. Oni svoj dom i srce drže otvorenim za svakog bez razlike, i to bez obzira na sve nedaće kojima ih je život izložio. Tako da je meni iftar kod njih svaki put poseban doživljaj, večera radosti i ispunjenja.
I evo za kraj, za one sladokusce koje zanima što se jede. Kažu mi prijatelji da svaka obitelj ima nešto svoje posebno što sprema, neki spremaju sarme, dolme, razne salate; nadje se na stolu i mesa i povrća. Baklave su obavezne. A obavezne su i “pitajke”, nešto poput lepinje ili somuna. U Prizrenu su pitajke posebne jer su punjene mješavinom od sira, jaja, raznih začina i maslaca. Kako svaka obitelj ima svoj recept, ta se mješavina spravlja kod kuće te se potom nosi u pekaru da se ispeče zajedno sa lepinjom.
Toliko o iftaru. Za ovu godinu i ovaj ramazan, iftar je došao kraju. Sretan Bajram svima koji slave, i neka je što više iftara u što radosnijem okruženju.
Bajram Šerif Mubarek Olsun!
