Autor: Marjan Gašljević
Jedan moj dragi prijatelj tamo negdje oko kraja zadnjeg rata držao je, tada, vrlo popularni opće ugostiteljski pogon tamo u okolici današnjeg gradilišta Pelješkog mosta. I u to vrijeme geopolitički položaj tog složenog ugostiteljskog pogona bio je vrlo zanimljiv i atraktivan za mnogobrojne goste koji su tu dolazili radi blagodati koje im je pružao. Oni koji nešto dulje od tri mjeseca, s kojih računaju političari kao vrijeme zaborava prosječnog glasača, pamte sjećaju se kada je politička krema doline Neretve a i šire imala teških problema s spolnim boleštinama koje im je „uvalio“ mrski neprijatelj i mrzitelj svega što proizilazi iz njihovog političkog djelovanja. Ovdje namjerno ne spominjem etničku pripadnost političkih elita koje bi svratile u to lijepo mjestašce s pogledom na Pelješki zaljev i, tada, još nezasrane kamenice. Usprkos činjenici da se samo par stotina metara dalje puškaralo bez straha bi navraćali i uživali u blagodatima ponude. Oni koji su tu dolazili nisu brinule paprene cjene ića i pića i svega ostaloga jer su to, na ovaj ili onaj način, platili oni čije se puškaranje čulo i na tom mjestu. Nisu se brinuli niti za svoje živote jer njima nije bilo suđeno da ih „polažu“ za svoj Narod i Domovinu. Tu čast su prepustili onima što puškaraše nekoliko stotina metara dalje a njima to bijaše samo dobra poštapalica u prigodama. Ovi su, dakle, izložili samo svoje spolne organe riziku napada virusa, bakterija i buba koje uživaju zagorčavati život promiskuitetnim ljubiteljima životnih izazova.
Prijatelj mi je tada „odradio“ posao, pokupio lovu da sada može mirno uživati u blagodatima mjesne klime i nasadima mandarina i, naravno, mudrovati nad onima koji danas pokušavaju „ubiti“ lovu na tragu njegove ideje.
Slušamo tako, ovih dana, jadikovke mjesnih birtijaša i vlasnika raznolikih turističkih, gastronomskih i pratećih ponuda kako Kinezi uopće ne koriste blagodati njihovih ponuda. Što Kinezi? Pa područje su zaposjeli Kinezi koji grade dugoočekivani Pelješko most. Oni koji su puškarali onih godina bez obzira na odoru koju su nosili kada je moj prijatelj „mlatio“ lovu sada uživaju u blagodatima hrvatske braniteljske mirovine taman dostatne za nekoliko piva svaki dan pred mjesnom trgovinom. Oni koji nisu čak ni tu priliku iskoristili ili su preko „grane“ na tragu svojih predaka s ovog područja ili se bave, za svoj ili tuđi račun, kamenicama. Oni, pak, koji su u ono vrijeme imali „čast“ zaraditi „trišu“ ili, bar, picajzle u spomenutom lokalu mog prijatelja ili su te „časti“ naslijedili kroz gajenje dobrosusjedskih odnosa danas „na mjesto zločina“ dolaze samo kada se polaže neki kamen temeljac ili pomažu pri stiskanju gumba s Kinezima za zabijanje prvog pilota. Naravno, oni su stručnjaci za zabijanje.
I tako, kako rekoh, lokalni turistički ponuđači tuguju i žale se na Kineze koji samo rade dan i noć i, tu i tamo, spavaju u svojim buksama i ne pomišljajući da bi užili nešto od njihove raskošne ponude. Te nesretne Kineze ne zanimaju vrhunska lokalna vina nešto skuplja od prosjeka ali nit ona zamješana u konobi po diskontnoj cjeni. Ne zanimaju ih niti lokalne delicije radilo se to o zagađenim ili čistim kamenicama. A ako ne konzumiraju kamenice, kao prokušani afrodizijak, ne zanima ih niti ono što utažava „žeđ“ izazvanu konzumacijom. „Što nama, vrijednim turističkim pregaocima znači što su ti jebeni Kinezi odradili prvu fazu posla 12 dana prije roka. Što nama znači što će, vjerojatno, i cjelokupnu gradnju mosta završiti prije roka?“ Zbilja, što to sve njima znači kada ti Kinezi ne piju, ne jedu, ne jebu, ma ne jebu živu silu. Ostaje im samo nada, da će za dvije godine kada Kinezi završe most i odu, dolaziti turističke grupe gledati most koji vodi nikud od niodkuda jer će tada taman biti raspisan deseti jubilarni natječaj za izgradnju prilaznih cesta. Naravno, jubilej će biti prilika za svečanost na kojoj će se okupiti svi koji regionalno i globalno nešto znače, spomenuti će one, sjećate se iz uvodnog dijela, koji su „položili“ živote kucat će se čašama prepunim biranih okalnih vina i žvaknuti pokuju, prigodno izvađenu, kamnicu a njihove dame u prigodinim svečanim haljinama s nadom će viriti koliko komada će im dragi žvaknuti sve u nadi da će, eto, baš danas, popraviti ono što je ukakao prije oho-ho godina donjevši u njihov elitni kvart tamo neke bube ili nešto dolje peckavo. Sve će to „odguditi“ tamo neka škrbava likuša ali će zato navečer podići večernje haljine preko koljena i malo se prodrmati uz neku „egzotičnu“ sisaru iz istočnog susjedstva i vino iz konobe koje grozda nikada vidjelo nije.
Lokalni će i lokalno globalni, pak, ugostitelji snishodljivo navlačiti ministre ali i kamermane i izvjestitelje cvileći kako im je PDV prevelik i kako ih uništava što je čista računica. Eto, ako je, recimo, kava 72,00 kune oni onda moraju državi kroz PDV dati skoro cijelih dvadeset kuna. Ej, dvadeset kuna za jednu kavu? Ta, tko to može izdržati. Moj frend na to samo odmahuje rukom. On, naime, i ne zna što je PDV. Bila su to zlatna vremena kada se državi ništa nije plaćalo a on je bio još u prednosti što nitko sa sigurnošću nije znao pripada li on ovoj ili onoj Državi.
Eee, to su bila vremena. Vremena prije Mikulićeva inspektorata kada si, ako netko nešto zgriješi, jednostavno izvadio pištolj i rješio to na licu mjesta. Ovako, danas, ti nateži te babe i đedove što prodaju grinceg uz cestu ili donesu pola kašete sardela oko koje se sjate sve muhe ovoh svijeta. Te glodavce državnog budžeta u neka dobra vremena rješio bi jednostavno, po kratkom postupku.
A danas, kako god okreneš, sve nešto obratno a najgori su ti Kinezi. Niti piju, niti jedu pa, naravno, gladni i žedni, ni seks ih ne zanima. Kada zaškilje prema tebi u svim tim svojim mjesečnim i tromjesečnim, pa u godišnjim i petogodišnjim planovima kao da nam kažu: „Jebite se sami.“
