Autor:Miroslav Šantek
MAJ 1990. PROHLADNO PROLJEĆE. Vrijeme vrlo slično kao ovom što ga upravo proživljavamo.Kišno i vjetrovito. A ja sam bio beskoristan. Na teret i sebi i državi i vojsci. Nisam ni htio biti ovdje. Ali vojni rok se “morao” odslužiti. Kasno sam shvatio da je bilo puno i onih koji su uspjeli zajebati sistem. Psihičke boli i slično. Ali ja nažalost nisam. Odrobijao sam svojih godinu dana mladosti na kninskom kamenjaru i pred sam kraj, desetak dana prije “”nisam imao nikakvih obaveza. Bauljao sam besciljno po Južnoj kasarni čekajući trenutak kad ću obući svoju civilku, kad će mi “bezbednjak” vratiti moju ličnu kartu i dati upute ponašanja, kad ću zauvijek izaći iz kruga kasarne, zapaliti cigaretu na slobodi i sjesti na vlak koji će me odvesti prema sjeveru – kući.U tom odbrojavanju preostalih dana, put me je nanio u jednu malu prostorijicu smještenu na zabačenom dijelu kasarne u kojoj se nalazio crno bijeli televizor. Obično ujutro nije bilo nikoga u toj prostoriji jer obuka je u tijeku, pa sam naumio skratiti vrijeme gledajući TV. Međutim, kad sam ušao, shvatio sam da nisam bio jedini s tom namjerom. Na stolici je sjedio neki lik i buljio u ekran potpuno pojačanog televizora čiji je zvučnik iritantno krčao, Nije me ni čuo, ni vidio. Nije ni znao da sam tu. A na ekranu je jedna mlada cura u minjaku pjevala i pozivala da ludujemo ove noći. Prizor koji bi svaki vojnik tog doba htio vidjeti. Lik je odglegao nastup uživo do kraja,a onda napravio potpuno neobjašnjiv i nerazuman potez: izvadio je bajonet i bacio ga prema televizoru.Počeo je i nešto vikati, potpuno nerazumljivo, potpuno suludo. Čovjek je očito na trenutak malo “puko”, ali ga je i sasvim sigurno ta mlada cura sa ekrana uzbudila. A ona se zvala Tajči. Okrenuo sam se i otišao.A malo poslije i zauvijek iz Knina.
TEK PUNO GODINA poslije tog događaja te Tatjane Matejaš – Tajči sam se sjetio. Njena glazba nije po mom ukusu, a nedugo nakon tog “kninskog” nastupa, prekinula je glazbenu karijeru i otišla preko velike bare u neke sasvim druge glazbene vode i drugačiji život. Tajči kakve se svi prisjećamo odavno nema, nit će je ikad više biti. Baš kao i tog, meni osobno potpuno beznačajnog natjecanja zvanog Eurosong, čiji sam mali dio vidio na televiziji u kninskoj kasarni i to na današnji dan – kao reprizu. Te 1990. godine, čak i ti pop hitovi su imali dobre autore koji su znali napisati neku zapaljivu pjesmu jer “Hajde da ludujemo ove noći” dan danas se sluša. Prema današnjoj glazbi te kategorije i Tajči i grupa Riva koja je pobjedom godinu dana prije omogućila da se cijeli taj show prebaci u tadašnju Jugoslaviju i promovira Zagreb širom svijeta su čini se nedostižni jer prošlo je 30 godina, a sličan rezultat se nije ponovio.
