Autor:Marjan Gašljević
U dnevniku jedne TV kuće ministar prometa i još koječega Butković svečano je najavio da se kreće u restrukturiranje željeznica. Kako sam osobno priveo svoj radni vijek kraju ne baš svojom voljom upravo u toj firmi ta vjestica jednostavno me je trgnula. Kroz zadnjih, skoro trideset godina, mislim da niti najrevniji statističar ne bi mogao pobrojati koje je ovo restrukturiranje po redu. Možda koje manje od pedesetog, a možda i koje više. Naime svakih tri, četiri ili šest mjeseci po firmi bi pukla vijest da se ide u restrukturiranje. Prebrojavali bi se radnici i neradnici, direktori i tehnolozi bi se rastrčali, a mnogobrojni sindikalisti sastavljali popise vjernih i nevjernih. Nikada nitko u principu nije znao što je cilj tog restrukturiranje osim smanjenja broja izvršnih radnika te izdvajanja dijelova Poduzeća u „sestrinske firmice“ koje bi sa sobom u miraz ponijele nešto pokretne i nepokretne imovine. Te bi firmice poslije izdvajanja tavorile godinu – dvije da bi onda zajedno s zaposlenicima, pokretnom i nepokretnom imovinom nestali u marku „povijesne zibljnosti“. Naravno, nekretnine nisu nestale samo bi neko vrijeme poslije osvanule pod firmom drugog naziva i vlasnika, naravno. Nisu nestali ni strojevi, vozila, vagoni, lokomtive, drezine samo bi nastavili „vozati“ za drugog gazdu koji, često, nije stigao niti natpis na stroju promijeniti.
U sječanju mi je jedan, ne toliko davni događaj, kada mi je u kasnim poslijepodnevnim satima nazvao prometnik jednog čvornog kolodvora te, sav usplahiren, upitao: „Što da radim? Odjednom mi se u kolodvoru stvorio nekakav stroj s šinjskim i gumenim kotačima a iz njega iskočio neki lik pa me na njemačkom počeo ispitivati. Niti ja ne znam njemački jezik, a on ne zna beknuti hrvatski ali, kužim, on niti zna gdje je, niti odakle je došao, niti kuda ide.“ Radilo se o dvoputnom bageru austrijskog izvođača koji je radio u čvoru. Jednostavno se s ceste popeo na prugu i krenuo nekim svojim putom po vlastitoj orijentaciji. A kolika i kakva je ta orijentacija govori i jedan drugi događaj kada je prometnik dao polazak drezini koja je krenula u suprotnom smjeru da bi se, na kraju, vozač i prometnik posvadili jer je svako od njih tvrdio da je Sisak u drugom smjeru.
Da su dosadašnja restrukturiranje bila uspješna govore najosnovnije brojke koje kažu da je ŽTP Zagreb 1989. imao negdje oko 41 tisuću radnika kojih, danas, raspoređenih u tri poduzeća ima skoro 8 puta manje. Velik dio otišlih radnika ispraćeno je s opremninama koje su se uredno finacirale kreditima. Istovremeno s tim tzv. „tehnološkim viškovima“ uredno su se zapošljavali „stručnjaci“ raznih profila s najmanje željezničkim zanimanjima. Upravo to je u sinoćnjoj emisiji ministar odbio priznati da nema u sustavu tko odraditi ono nešto započetih poslova kao, recimo, koprivnička pruga koja se „muči“ već skoro deset godina. U jednom trenutku, tamo negdje polovicom dvije i desetih, usprkos nekoliko tisuća otpremnina broj radnika se povečao.
U to vrijeme iz „sustava“ izdvojeno je 21 „sestrinsko“ poduzeće da bi ostala, kao, osnovna djelatnost. Kako rekoh, svako od njih povukao je dio zaposlenika, nekretnina i drugih osnovnih sredstava. Neke od tih firmi ubrzo su se ugasile, radnici završili na burzi, a imovinom podmireni vjerovnici. Neke su poživjele nešto duže uglavnom u vremenu koliki su bili dugi ugovori o prednosti prilikom natječaja za poslove održavanja za koje su te izdvojene firme imale prednost i s dvostruko većom cijenom usluge od „vanjskih“ natjecatelja. Po isteku tih rokova obično bi i te firmice „nestajale“ kao i njihova osnovna sredstva i zaposlenici. Kada bi se analiziralo, najčešće, programirano krepavanje tih firmi bio bi to ozbiljan horor uz opasku da su neke, ipak, „umrle“ i prirodnom smrću jer im je uskraćena životna supstanca koju su imali kao dio sustava.
Danas je netko objavio i neku „muvažu“ nekoliko direktora iz sustava željeznica „tešku“ oko 6 milijuna. Ti milijuni su toliko malo prema činjenici da je Država subvencionirala Željeznice samo u posljednjih deset godina s isto toliko milijardi, a kolike su kreditne obaveze i jamstva to je tek neka druga priča. Pitam se, što je 6 milijuna za koje se, eto, pita ako znamo da je „nestala“ cijela jedna pruga duljine 107.2 kilometra sa svom svojom infrastrukturom, a još je u evidenciji mreže kao „regionalna pruga“. Blago sentimentalan prema toj pruzi jer sam je dio radnog vijeka „dužio“ prošle sam godine krenuo „istraživati“ što je ostalo od nje. Fotke i tekst možete izgooglati ako Vas zanima na „Priče iz ćire“ na nekom od portala koji su je objavili, a da Vam odmah kažem da od pruge nije ostalo ništa. Samo nekoliko ruševina.
Osobno sam, kao i tisuće drugih radnih kolega i prijatelja, želio kraj svog zakonom propisanog radnog vijeka dočekati radeći ono što volim i znam. Na žalost morao sam otići usprkos svim onim „tra-la-la“ o zaštiti branitelja, invalida, starijih radnika, i sličnih floskula. Naravno, u hajci na zaposlenike uz primamljive otpremnine (jer, bolje je uzeti nešto nego ništa) pitanje zašto mnogi i započeti radovi stoje i odgovor da ih nema tko završiti ali, bit će, optimističan je ministar, „Ministarstvo rada otišlo je tražiti radnike u Ukrajinu, Iran i Filipine“ stoga se možemo nadati da će, recimo, pruga do Koprivnice biti gotova u neko dogledno vrijeme kao i sisački kolodvor nakon desetaka godina „mučenja“ a da ne govorimo o nizinskoj pruzi Karlovac – Rijeka koju bi, rado, gradili europskim novcem a ako to ne ide doći će Kinezi.
Mojim kolegama i meni preostaje, dakle, uživati u TV programu gutajući reklame Ministarstva rada gdje nas ubjeđuju da je rad do 67 godina života hrvatsko rješenje mirovina budućnosti. Možda i jest, a koji ste nas kurac onda otjerali s posla da bi na naše mjesto dovodili Ukraince, Irance, Filipince koji će, kao, raditi isto ono što smo mi radili godinama i mogli raditi još pokoju godinu?
No, dragi ministre, nemaš brige, ako ne uspije ovo pedeseto restrukturiranje – stoto sigurno hoće.
