Autor: Aleksandar Olujić
Prvi maj je proleterski Božić i Uskrs zajedno. Praznik koji je svim radnicima svijeta pričao priču o teško, znojem i krvlju, izborenim pravima za život dostojan čovjeka.
Ponosno su toga dana lepršale crvene zastave i iz grla složno odjekivali stihovi „Internacionale“, pjesme aktivnog sudionika Pariške komune Eugèna Pottiera, koja je postala himna radničkog pokreta. Biti radnik značilo je biti netko tko stvara, čiji znoj je ugrađen u svaku koricu kruha, željezničku šinu, rebro parobroda, ali i u list knjige, ekran televizora ili bijelu kutu liječnika. Biti radnik značilo je krajem mjeseca dobiti odrezak od plaće, komadić papira s kojim si otišao u banku i digao plaću.
Tako je bilo nekad. No, nemojte misliti kako je to bilo vrijeme isključivo poštenih trudbenika u kojem je teklo samo med i mlijeko. Nije! Među onima koji su stvarali i gradili bilo je i onih poznatih po čuvenim izrazima: „drugarice i drugovi mi bi trebali“, „mi moramo“, „naša radnička klasa“, „naši uspjesi“, „mi članovi SK“, „drug predsjednik“, koje su koristili u svakoj javnoj prilici. Oportunista je uvijek bilo. Sjećam se dobro likova koji su se gurali u prve redove, želeći biti što bliže nekom ondašnjem crvenom velmoži, svejedno bio on nacionalni ili lokalni, kako bi bili u njegovom vidokrugu dok su mu frenetično pljeskali s očekivanjem kako će se njihov claqueurski trud oploditi kroz neko promaknuće, napredak na listi za stan, stambeni kredit ili kakvu sinekuricu za kćerkicu ili sineka (inače predsjednika saveza omladine njegove razredne zajednice). Da, u vrijeme kada su svi bili jednaki bilo je „jednakijih“, a mlaćenje prazne slame i prodavanje magle uvijeno u parole postalo je standardna procedura na svim svečanim proslavama pa i onima 1. maja.
A danas? I danas mnogi na proslavi Međunarodnog praznika rada mlate praznu slamu okruženi nekim svojim claqueurima, a oni što su došli na proslavu u prvom redu zbog kazana s grahom znaju da zbog porcije graha (iz Kine, Amerike, Kirgistana…) moraju istrpjeti igrokaze. Igra je to u kojoj ovi potonji imaju samo jednu kartu u ruci, osobnu iskaznicu odnosno jedan glas na nekim budućim izborima. Da nije toga ne bi bilo ni te porcije graha.
Gdje su proleteri danas? Nema ih više, ostarjeli i pomrli. Ugasili se poput tvorničkih dimnjaka čiji dim je nekad značio industrijalizaciju, radna mjesta, zdravstvenu zaštitu, mogućnost školovanja. Nema više plamena baklji, ni „radničkih vlakova“ u cik zore, a proletarijat je zamijenio prekarijat. Nova klasa onih koji ne znaju ni hoće li sutra raditi niti hoće li biti za to plaćeni. Novi obespravljeni bez perspektive, koji jedinu nadu vide u nekom njemačkom ili irskom scenariju.
Iz crvene komunističke Kine dolazi nam pun bus njihovih stručnjaka zainteresiranih za naša posrnula brodogradilišta. Oni pregovaraju s Vladom, ali ne razgovaraju s radnicima.
Proleteri svih zemalja ujedinite se?! Izgleda da ni u komunističkoj Kini više nema proletera.
Pjeva li se još uvijek na prvomajskim proslavama:
To će biti posljednji i
Odlučni teški boj,
Internacionala
Nek’ bude ljudski rod!
Ili kako bi rekli naši novi crveni prijatelji:
這是最後的鬥爭，
團結起來到明天，
英特納雄耐爾
就一定要實現。
