Autor: Miroslav Šantek
On potpuno mirno stoji na tronu u središtu svoga carstva. Sa maskom i zlatnim ogrtačem promatra svijet oko sebe. A taj svijet je velik. I mnogoljudan. Mnogi prolaznici mu prilaze, razgledavaju ga, odmjeravaju ga od glave do pete. Nije im jasno tko je on. Da li je postavljena statua ili ispod tog zlatnog pokrivača netko diše. Djeca su najznatiželjnija, a mnogi požele napraviti selfie pored njega. Priđu mu, namjeste se,nasmiješe u objektiv, a onda on naglo okrene glavu i preplaši ih. Ispred njega je njegov vrč, posuda u koju prolaznici ubace koju kunu ili euro.U tom trenutku ovaj zlatni zagrebački faraon sa trga bana Josipa Jelačića se duboko nakloni.Nevjerojatnom lakoćom se zahvali i vrati u početni položaj i ponovno postane nepomična statua.
Ispod tog zlatnog pokrova kuca ljudsko srce čovjeka koji na ovaj način zarađuje svakidašnji kruh. On je dugogodišnji ulični zabavljač koji je prošao cijelu Europu, a jendom zgodom je u Parizu primjetio sebi slične i shvatio da može i on postati čovjek – statua. Ima on i svoje ime koje je u ovoj priči ovdje najmanje važno – Kristijan Dubić. U “civilstvu” vrlo talentiran čovjek: frizer profesionalni karatist, perfektno govori mađarski, engleski, njemački i ruski, dugo godina se bavi jogom i usavršio je tehniku nepomičnog stajanja i meditiranja.Nevjerojatan je podatak da može nepomično stajati čak 11 sati. Probajte zamisliti kakav je to osjećaj – bez pokreta, bez potrebe da se ode na zahod, bez jela, bez pića, potpuno mirno, bez boli u tijelu i nogama.
Ali on je faraon. Njegov duh je slobodan. Dok stoji nepomično na trgu on meditira. I zahvaljuje se građanima dubokim naklonom. Naklonom koji ne može baš svako napraviti.