Все счастливые семьи похожи друг на друга, каждая несчастливая семья несчастлива по-своему.
Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj, nesretna je na svoj način.
Davno je to bilo kad sam prvi put čitao Tolstoja. Ljeto 76. Prvo Rat i mir, (rus. Война и мир); četiri sveska u izdanju Matice hrvatske i u prijevodu Zlatka Crnkovića. Poslije Anu Karenjinu; dva sveska u prijevodu Krunoslava Pranjića. Od korica do korica. U nepunih tjedan dana.
Sve što danas znadem o Rusiji i Rusima temeljim na tom čitanju Tolstoja i par dokumentaraca o sibirskim prostranstvima. Istina, neko sam vrijeme dijelio stan u Newport News-u s kolegama iz Rusije. Izjeli smo skupa dosta kruha i kiselih krastavaca. Svako jutro onaj tko nije bio u šihti bio je zadužen za pečenje kruha; domaćeg slavenskog kruha. Pekli smo vlastiti kruh od američkog brašna u kineskom pekaču; sladak pšenični Kruh okusa naših slavenskih Domovina. Posvema drugačijeg okusa i mirisa od aditivima natrpanih spužvica iz Marketa. U tom kratkom zajedničkom životu samo sam utvrdio Tolstojevo dobro poznavanje duše ruskog čovjeka. I živopisnu kvalitetu prijevoda gospodina Crnkovića.
Ameri imaju svoju verziju filma „Rat i mir“ iz 1956. Rusi svoju iz 1968. godine za koju vele da je najskuplji film svih vremena sa 100.000 statista i u trajanju od 8 sati. Najdraže su mi ipak moje, još uvijek žive, slike i sjećanje na čitanje romana. Izmaštani kadrovi bitaka koje prepliću velike povijesne likove s običnim ljudskim sudbinama; bitke u kojima se važne stvari postižu hrabrim i ne uvijek opće odobravanim potezima. Bitke u kojima je nekima dano vidjeti više i dalje u budućnost.
Tog ljeta 1976. godine malo je tko mogao slutiti da neće proći niti petnaest godina, a svima nama ovdje dogodit će se jedan veliki Rat. Događaj skoro pa kopija zbivanja iz Tolstojeva romana. Nakon gubitka trećine državnog teritorija, nakon potpunog uništenja jednog velikog i lijepog grada, nakon četiri godine prognaničkih iskušenja došla je Oluja. Pomela Zlo pred sobom i donijela Mir. Veliki mir. Onima koji su čitali Tolstoja stvari su trebale od početka do kraja biti kristalno jasne. Nažalost lektira se, naročito ona obimna, baš i ne čitao u ovim krajevima. A trebala bi. Roman „Rat i mir“ baš sam volio!
Ana Karenjina je, danas znam, štivo za puno odrasliju osobu od petnaestogodišnjaka. Za razliku od Rata i mira koji je analitički jasan Ana Karenjina uključuje mnogo psihološki složenih muško-ženskih odnosa. Lik Ane Arkadijevne puno poslije sam počeo bolje shvaćati, mada, iskreno govoreći, ni danas nisam siguran da ga u potpunosti razumijem. Daleko mi zanimljiviji tada bijahu karakteri muških protagonista Levina, Oblonskog, Karenjina i Vronskog. Mislim da mi je najbliži bio Levin. Kontemplativan i ne odveć siguran u svoje postupke. Vronski mi je, s druge strane, od početka bio odbojan. Kao vojnik ponašao se potpuno drugačije od vojnika i časnika iz romana Rat i mir. Pozer, šminker i muljator! Čak i gore od toga; najbliže onom što Dalmoši nazivaju „pizdon od čovika“. Od početka do kraja. Dok je Ana dosljedno povukla konzekvence svojih postupaka skončavši pod točkovima lokomotive, Vronski se pravio nevješt prepuštajući ratnoj sreći da iskroji njegovu sudbinu u Tursko-srpskom ratu. U ratu u kojem „kao slučajno“ nije poginuo.
S petnaest godina još nisam poznavao puno vojnika ni generala pa sam gajio neko romantičarsko viđenje vojničke časti. Časti zbog koje se trofejnim oružjem rješavaju nerješive situacije. Otud vjerojatno i običaj da oficirima ostave kratko oružje i kad su zarobljeni. Ako je u Bulajićevoj Neretvi kukavni talijanski general imao hrabrosti i dosljednosti presuditi sam sebi, onda se niti od jednog Rusa ne bi smjelo očekivati ništa manje. I danas mislim da je kriva osoba skončala na tračnicama vlaka. Da stvar bude gora 2017. godine snimljen je i svojevrsni filmski nastavak; Ana Karenjina: Sjećanja Vronskog. U njemu se Vronski prisjeća svog ljubovanja s Anom nakon što u Mandžuriji, za vrijeme Rusko-japanskog rata, upoznaje Anina sina Sergeja Karenjina. Produžetak sladunjavih opservacija nitkova koji nije imao petlje blagovremeno si skucati kuglu u sljepoočnicu i osloboditi nas svoje ništavne literarno-filmske prisutnosti.
Dvije tisuće i neke godine bio sam siguran da će general Gotovina, stiješnjen u nemogućoj situaciji za njega i sve nas ostale, iznaći vojnički izlaz. I ne samo on. Ali prevario sam se. Bit će da Ante, kao ni drugi naši generali nije gledao Neretvu! Kasnije su ti progoni postali još puno žešći. Nikad neću zaboraviti TV prilog u kojem je siva eminencija cjelokupne novije hrvatske politike izgovorila čuveni rezime zaključaka VONS-a: locirati, otkriti (identificirati), uhititi, transferirati. Ni ta, još bezizlaznija, situacija nije razriješena na, po mom tadanjem poimanju, časnički način. Danas je od svih tih zaboravljenih peripetija preostala samo gorčina sintagme: locirati, identificirati, transferirati; preostalo oporo sjećanje na to koliko političari mogu biti odvratno-prijetvorna bića a da se zbog toga baš nikad, ni malo, ne posrame.
Generala Gotovinu sreo sam samo jednom u životu. Onkraj zgrade ondašnjeg Ministarstva pravosuđa; par tjedana nakon intervjua za Nacional u kojem se za naslovnicu uslikao s pokojnim Pukijem. U loše skrojenom sivom odjelu, neugledan i natprosječno nizak čovjek, stajao je na uglu Ilice i Republike Austrije i kao razgledavao s koje će strane prvo naići tramvaj, mada je izdaleka bilo očito da to što čeka sigurno nije gradski prijevoz. Oči nam se na trenutak ukrstiše i moralo mu je postati jasno da sam ga prepoznao. Izmijenili smo dugačak, značajan pogled, a onda sam polagano okrenuo glavu. Potpuno isto kao kad na livadi JLaba susretnem srnu. Ona stoji kao ukopana i čita znakove namjere. Nakon što lagano skrenem pogled ona, i dalje na oprezu, nastavlja čupkati travu, dok ja produžujem svojim putem kao da se susret nikad nije ni dogodio.
U tom djeliću sekunde, dok su nam pogledi bili spojeni, postalo mi je jasno koliko sam čitav život bio u krivu. Ne postoji vojnička čast. Stjeran u kut svaki se čovjek ponaša isto, bio vojnik-general ili kukavni civil. Do posljednjeg časa očajnički traga za rješenjima koja ga ostavljaju na miru, nevidljiva. Na slobodi. U životu. Pa makar samo privremeno. Svejedno. Život nije film. U životu se stvari tumače drugačije nego u romanima. Bilo mi je jasno da će ovaj čovjek još dosta vremena bauljati svijetom plaho kao srna. Obični ljudi prolazit će pokraj njega kao da je proziran. Sve dok se jednog dana ne nađe neki pizdun; plaćenik koji će za vlastiti probitak biti spreman locirati, identificirati i transferirati. Obični ljudi imaju svoj osjećaj časti i pravice koji nema uvijek veze sa pozitivnim zakonima i proglasima VONS-a.
Kako se sve skupa poslije odvijalo uglavnom je poznato. Bit će i romansirano u novom filmu iz kamere Antuna Vrdoljaka. Ovdje pišem samo o vlastitim iskustvima i vlastitim razmišljanjima. Osobnim istinama. Jedva odoljeh da se još jednom ne osvrnem za čovjekom od kojeg sam u hipu naučio više o vojnicima nego kroz sva, višemjesečna službovanja u vojskama koje sam bio služio. Više se životne istine ogledalo u očima tog nevoljnika nego u svim, do tada, pročitanim knjigama i pregledanim filmovima. Čovjek u loše skrojenom odjelu ostao je na raskrižju Republike Austrije i Ilice sa svojim brigama; sa svojom sudbinom. Ja nastavih dalje svojim putem. Priča o čovjeku u sivom odjelu za mene se skončala 16. studenog 2012. u 9:31 u trenutku kada ga je sudac Theodor Meron oslobodio svih optužbi i naredio da ga puste na Slobodu.
U nekim drugim, paralelnim, svemirima stvar se mogla odvijati posvema drugačije. I skončati sasvim različito. U ovom našem odvijala se ovako. Besmisleno je danas analizirati sve dobro i sve zlo uzrokovano ili proisteklo iz ovih činjenica. One se jednostavno takve zbiše; tim redoslijedom. Redoslijedom koji nije odredio samo sudbinu jednog Čovjeka već i jednog Naroda.
P.S.
Obični ljudi uglavnom vjeruju u zakone. I ne da samo vjeruju u zakone, već ih i poštuju, ravnaju se prema njima i nastoje biti uvijek s prave strane istih. Obični ljudi vjeruju u pravo i pravdu. Obični ljudi odazivaju se na humanitarne akcije; doniraju i daruju. Nesebično. Svi obični ljudi nalik su jedni drugima. Oni neobični, neobični su svaki na svoj način.
