Autor: Marjan Gašljević
Agonija brodogradilišta, izgleda, je pri kraju. I ako još javno dvoje kako će priča završiti, epilog je očit. Brodogradilištima kakva poznajemo definitivno je došao kraj. Da zlo bude veće kraj te agonije nekako se poklopio s predizbornim aktivnostima za financiranje kojih su se vladajući pravo izborili zakonom nazvanim „Lex šuška“ u famoznoj „Noći krvopijaca“ kada se je saborska većina okupila u punom broju nešto iza ponoći punog mjeseca. Šuška je, dakle, tu ali da li je dovoljna da se pokriju sve pizdarije koje bi mogle naštetiti očekivanom izbornom rezultatu.
Pored nimalo lijepe agonije brodogradilišta uzjebalo se tu svega i svašta toliko da ni najjača tiskovina vlasti ne može u cijelosti skrenuti pozornost sa svih tih neugodnih situacija. Njima je, za sada, dato u zadaću da javnost uvjere u kriminalne, paraobavještajne i svekolike druge spletke dijela stranke koji bi mogao ugroziti „vjerodostojnost“ pravovaljanih.
Imperija uzvraća udarac. Politički i gospodarski blago(s)pokojni Todorić usudio se javno optužiti za svašta nešto sam državni vrh koji mu je, htjeli mi to priznati ili ne, oteo firmu. I što se desilo? Odmah treći dan trznu se institucije i „izščupaju“ još nešto zamračenih milijardi, izgleda, čisto da pokažu da nisu zaboravili tu megaaferu kojoj se kraj ne nazire bar dok se još ima što „spašavati“ kroz savjetovanje koje je do sada koštalo nešto preko 1,36 milijardi.
Kako još službeno brodogradilišta nisu propala, odnosno, nisu ni u stečaju ni restrukturiranju nužno je tko će biti glavni krivac za propast ma kako se ona zvala.
Zamislite, kako bi zvučalo u javnosti i onoj koja najmanje brine o sudbini brodogradilišta, kada bi se obznanilo da je za propast kriva Vlada. Ili bar ministar gospodarstva iz iste te Vlade. Zvučalo bi loše, a ne bi se ta sramota mogla izbristati niti s onim milijunima izglasanim u „Noći krvopijaca“.
Dakle, da se izbjegne propitivanje oko krivice najlakše je naći krivca. I tu je ono što se danas dešava u Puli i Rijeci gdje stotinjak policajaca hapsi, pretresa i privodi direktore i druge odgovorne ljude Uljanika i 3. maja. Javnost je, jasno, fokusirana na te ljude koji su, eto, doveli poduzeća u propast.
Radnici tvrtki koji već mjesecima ne primaju plaću, a obitelji, uglavnom, pokušavaju prehraniti humanitarnom pomoći koju im prikupljaju i daruju sugrađani. Što oni misle? Što oni kažu?
„Tko si nije skrio magarac je bio.“
Poučeni dosadašnjom praksom sličnih afera koje još uvijek i nakon puno godina nisu okončane, a institucije nisu reagirale ranije s pravom su pesimisti. Zašto je proteklo toliko vremena od prvih znakova da nešto nije u redu do reakcije na sumnje u nezakonitosti.
Može li se šteta popraviti kad potpredsjednik Vlade izgovori radnicima „da si potraže novi posao,“ a istovremeno ih se pokušava uvjeriti „da će se možda nešto rješiti za tjedan dana“. Kolika je nada tih radnika u isplatu plaća koje su trebali davno dobiti ako se sam vrh izvršne vlasti danima ne može dogovoriti što će učiniti s davljenikom.
Može li privođenje desetak direktora zasjeniti mercedese stranačkih dužnosnika koji su se u njihovim dvorištima našli nekim čudnim čarolijama „vanzemaljaca“ i vozačke eskapade veselih kuma? Može li zasjeniti i novac za most i cestu koji je nestao djelovanjem, valjda, istih tih vanzemaljaca? Može li se oprati ministarsko jahanje poduzetnika u Rusiji ili okončanje afere „špic-papak“ koje se svelo na neumjesnu zajebanciju? Da nije slučajno fotomontaža i selfi-ji iz kombija na putu u Rusiju? Ili je, možda, ipak, za sve to kriv ON?
I da ne bi bilo sve to tako jednostavno i jednostrano pobrinuo se neki lik s liste za EU Parlament kojeg uhvatiše na granici s BiH kako pokušava prenijeti vreću eura. Čovjek je toliko uvjeren u stamenost Europske unije u čijem će Pralamentu, ako bude izabran, pridonijeti svima nama, svom omiljenom narodu, da je, za svaki slučaj, euriće odlučio „pospremiti“ u susjednu nam vaneuropsku državu.
Eurići, mercedesi, kurve, ulaznice, putovanja, vile pa i počasni doktorati začudo nisu za magarce.
I opet, za sve to, kriv je ON.
A kako nas naše oči mogu prevariti jedinstvena je situacija i dokaz trenutak kada, svi vidjesmo, „žovijalni“ Jean Clode Juncker nešto „prtlja“ oko guze našeg Premijera. Netko reče da ga je uštipnuo netko, pak, da ga je samo povukao za rub sakoa. ON kaže da je to stari, iskusni, politički lisac Juncker samo provjeravao tko se to tamo uvukao.
