Autor: Marjan Gašljević
Svojevremeno se u Hrvatskoj pričao jedan vic koji glasi otprilike ovako: Pita sin oca: „Tata, kada će mo kupiti Golf VII?“ „Kada Švabe proizvedu Golf X“. Usput, kako god okreneš ispada da je taj nesretni Golf najomiljenije vozilo u Hrvatskoj. Em ga vole vozači, a još više lopovi. A Golf je Volkswagenova perjanica što ne znači da i ostale marke brenda nisu rado viđene u hrvatskim garažama. Otegotna okolnost u toj priči je nešto viša cijena od cijene vozila iste klase drugih proizvođača što je, vjerojatno, ekvivalent kvaliteti. Koliko su dugovječni to, pak, možemo vidjeti na hrvatskim cestama pa nerijetko srećemo čak i „jedinicu“ s kojom je počela era Golfova koje se danas mogu prisjećati samo umirovljenici koji su tada sa zavišću gledali te automobile koje su vozili, tada, samo „posvećeni“.
Dakle, nedvojbeno je da Hrvati ne samo vole VW već ga i obožavaju i sanjaju. Na žalost to nešto baš i nije istina.
Nekako sam se bez riječi pomirio s činjenicom da BMW nije preširoko omiljen u Hrvata osim onih nekih koji odnekud mogu izvuči sumicu koja je dostatna da bi se vozili u nekoj od viđenijih marki i privlačili poglede zavidnih. Izostanak ljubavi prema BMW-u očito proizilazi iz zavisti i ljubomore. Da li je to ili nešto drugo kumovalo da se Hrvatska i nije natjecala s ponudom istom tom koncernu da izgradi tvornicu u Hrvatskoj pa su se odlučili investirati nekih milijardu eura u susjednu Mađarsku gdje će u Debrecinu graditi tvornicu ovih prestižnih vozila.
I Volkswagen je izrazio želju graditi tvornicu svojih automobila nagdje van Matice. Procijenjuju da bi u toj tvornici zaposlili oko 6 tisuća radnika, a pošto se radi o visokorobotiziranoj proizvodnji svakako da bi se radilo o stručnim radnicima odnosno mlađim radnicima koje bi obučavali za rad na tako zahtjevnoj tehnološkoj razini. Usput, uz samu tvornicu obavezno se širi i klaster koji prati proizvodnju u kojem bi svoj interes našlo najmanje još toliko zaposlenika. Za tvornicu se traži četiristotinjak tisuća kvadrata.
Koliko je eventualno Hrvatska ozbiljno ušla u eventualnu utrku za dobivanje ove investicije koja se, također, mjeri milijardom eura nemamo pouzdanih informacija međutim, srbijanski predsjenik Vučić već se pomalo hvali ulaskom Volkswagena u Srbiju računajući da će taj ulazak BDP podići za 2 do 3 posto.
U trkanju hrvatskih ministara i ostalih iz vlasti po Lici netko od njih, onako usput, na pitanja nesretnih novinara na ovu temu se je obrecnuo da u Hrvatskoj nema toliko slobodnog prostora da se izgradi tako velika tvornica. Zanimljiva je ova konstatacija posebno u trenutku kada svi, recimo, relevantni političai gluvare po Lici, kako oni kažu, slučajno. Lika je, naime, najnenaseljeniji dio Hrvatske na rubu apsolutnog demografskog sloma jer 4 stanovnika po kvadratnom kilometru zbilja vode samo prema tom ružnom scenariju. I onda netko kaže da u Hrvatskoj „nema mjesta“ istovremeno, u tom gluvarenju, zalutavši na širokom prostoru pa umjesto da se drže one stare vojničke maksime „kartu čitaj, seljaka pitaj“ oni lutaju li lutaju sve, nekako mi se čini, bojeći se zapitati lika u kožunu kuda se ide do Otočca jer nešto nisu sigurni u kom bi ih smjeru lik uputio pa makr i rekao, kao onaj jedan; „Ma, ne poznam ti ja te ministre.“
Dakle, ma koliko se hrvatski građani „otimali“ za BMW-e i VW-e, lopovi ih kraduckali po ulicama i parkiralištima mjesta u Hrvatskoj za stup na kojem bi se kočio svima prepoznatiljivi znak „VW“ ili „BMW“ pored kojeg bi žurili radnici s istovjetnim natpisima i oznakama na kombinezonima jednostavno nema.
Da će se, naravno, naći dobar izgovor za činjenicu da „mjesta nema“ sigurno hoće prvenstveno u „turističkom razvoju ruralne Hrvatske“ kao budućnosti. Svakako da je lakše zarađivati u turizmu na naš način nego rintati u tvornici. Digneš sve četiri pored table „zimmer frei“ i samo skupljaš eure a u tvornici toga, bome, nema. Ne da Švaba da se izležavaš. To da nam je i u turizmu godina počela s „vodom u ušima“ nekako se čuje samo u šaputanjima. Rezervacije su pale, a europski turisti ponovo se vračaju Grčkoj, Turskoj i Afričkom sredozemlju gdje se politička situacija smiruje a ponude su financijski gotovo u dampingu bar za naša „zimerr frei“ razmšljanja.
Najnovija aktualnost o „slobodi javne riječi“ je apsoutni hit. Kako ste, večina bar, čitali ili gledali sagu u čarobnjaku Harry Potteru znate da se sveukupna čarobnjačka javnost boji izreći jedno ime stoga ga, ako baš moraju, zovu „Onaj Čije Ime se Ne Izgovara“. Dakle, ma koliko se slobodno osjećao, neću izgovoriti niti zamjensko ime. Zicher je zicher.
„Neće Krnjo rušiti Vladu.“ Slavodobitno je smješkajući ponovio nekoliko puta ministar Lovro koji je, eto, danas, bar dopodne, ostao u Zagrebu i ako, vjerujem, poznaje sve ili skoro sve ceste po Lici i nema opasnosti od lutanja. Nekako mi je na kraju ostalo nedorečeno na koga je mislio kada je spomenuo „Krnju“.
