Autor: Marjan Gašljević
Nakon godina propitivanja programa, programskih orijentacija ali i pojedinih uredničkih zahvata i novinarskih uradaka koji su javni servis HRT sveli na minimalnu gledanost manju od većine drugih komercijalnih televizija, dio hrvatske javnosti okupljenih kako u pojedinim strankama i platformama tako i u, čak, sindikatima odlučio se za dvotjedni bojkot.
O programima HRT-a do sada je mnogo raspravljano, a rasprave su uvijek bile pokušavane odmaknuti od pogleda šire javnosti. Najčešće spominjanje HRT-a svodilo se tako na propitivanje visine i razloga plaćanja TV pretplate koja je mnogim osiromašenim hrvatskim građanima itekakav financijski teret. Razina plaćanja TV pretplate zakonski je dignuta na takvu razinu da se je čak govorilo o obavezi plaćanja pretplate svakog tko ima električni priključak. Jednostavno je negirano da netko neće i ne želi ali i ne konzumira program te TV kuće iz bilo kojeg razloga, a najčešće zbog njegove niske kvalitete te jednostranosti u kreiranju vijesti i informacija iz, prvenstveno, političkog ali i drugih segmenata. Međutim, sama tema oko obaveze plaćanja pretplate u ovom kontekstu je sporedna što, pak, ne znači da su mnogobrojni hrvatski građani upravo zbog te pretplate ovršeni i blokirani a neke kuće koje su obavljale poslove ovrha i blokada su se enormno obogatile.
Svakako je, izgleda, kap koja je prelila čašu niz tužbi protiv Hrvatskog novinarskog društva i novinara posebno novinara iz vlastite kuće. Logika javne riječi ovim je apsolutno pogažena, a Kuća je stala logici na rep.
Očito, nakupilo se pa je moralo negdje započeti. Hrvatska javnost do sada je „progutala“ mnogo s pladnja HRT-a. Bilo je tu zbilja svega i svačega, a izgleda, najmanje objektivnog i neovisnog informiranja građana što je prva i osnovna dužnost javnog državnog servisa.
Na koncu teško je u Hrvatskoj ukazati prstom na bilo koji medij i reći da je potpuno neovisan. Međutim pravo svakog komercijalnog medija je da bude „mekši“ prema vlasniku i meceni što će, prije ili kasnije, konzumenti prepoznati te fokus interesa usmjeriti prema nekoj drugoj medijskoj kući. Da je, općenito, takvo ponašanje u javnosti nedopustivo jasno je svakom dobronamjernom, međutim mnoge medijske kuće upravo su osnovane da bi prenosile poruke određenih političkih, gospodarskih i drugih lobija te usmjeravale pozornost javnosti i kreirale ga. To, međutim, nije dopušteno javnom servisu koji, na koncu, nemala sredstva koja namiče naplatom pretplate, obavezuje na istinitost i pravovaljanost ponuđene informacije.
Da li će ovaj bojkot i novinarski prosvjed najavljen za narednu subotu išta promijeniti teško je vjerovati jer ovaj medijski mastadont živi i još će dugo živjeti na otpacima nekih sustava u kojima, kako se vole hvaliti neki ministri, ne prevladava znanje i kompetentnost već sasvim nešto drugo itekako prepoznato kao autohtoni hrvatski proizvod, podobnost.
Može li i smije li Hrvatska pokušati pod tepih pomesti još jednu veliku sramotu koja je eskalirala ne samo tužbama protiv vlastitih novinara već i samom beskrupuloznošću ponašanja prema vlastitoj javnosti to će mo tek vidjeti i, sigurno, skupo platiti na europskoj sceni na kojoj se pokušavamo prodati kao Zemlja svekolikih društvenih sloboda, tolerancije i prihvaćanja.
Ovaj bojkot, svakako, trebao bi biti putokaz i poruka i nama „malima“ da se, bar oni koji su ostali na tom kolosijeku, ne „prodajemo“ već ostanemo neovisni pod svaku cijenu nudeći svojim čitateljima i gledadeljima čistu, neprepariranu i neobojenu informaciju jer na taj način čuvamo i svoj dignitet ali i dignitet svojih čitatelja čije povjerenje možemo izgubiti samo jednom.
