Jučer (srijeda 16. siječnja 2019.) je krenula nova kulturna emisija Hrvatske televizije, Kultura s nogu. Odsada svake srijede možemo očekivati novu tridesetminutne lajnu kulture s naše javne dalekovidnice. Emisiju će potpisivati u svojstvu urednika, do sada dokazano sposobni (Kulturni kolodvor npr.), ponekad duhoviti, ali zato uvijek ležerni Dražen Ilinčić. U najskorijoj memoriji pamtimo ga po kreativnim razgovorima s gostima kulturnog magazina Pola ure kulture koji se nakon 24 godine emitiranja gasi, ako je vjerovati pisanim medijima, na zahtjev same urednice, Branke Kamenski.
Pola ure kulture imala je svoje uspone i padove, no u protekle dvadeset četiri godine teško da sam propustio i jedan nastavak. Sada kad odlazi u povijest zahvaljujem urednici jer je prije dvadeset četiri godine pokazala svekolikoj hrvatskoj Javnosti da kulturna emisija ne mora biti beskonačno redanje besmislenih rečenica u vokalno istom, dosadnom, registru, kako je kulturu, godinama, promovirala tadašnja urednica: Neda Ritz. Samo gašenje emisije spasilo nas je i od hiperaktivno-arogantnih i u pravilu loše argumentiranih komentara Slobodana Prosperov Novaka zbog koji sam nekoliko puta ozbiljno pomišljao trajno napustiti praćenje kulturnog programa. Hvala Branka!
No vratimo se novoj kulturnoj uzdanici Hrvatske televizije. Prvo, odmah vidljivo, emisija ide u živo s tri voditelja. Zanimljiv pokušaj evociranja koncepta davno zaboravljenih Malih noćnih razgovora u kojima su s gostima maestralno razgovarali: Dobrosalv Silobrčić, Vojo Šiljak i Zvonko Zmazek, dok je režiju i scenarij potpisivao urednik Angel Miladinov. Možda bi se Dražen Ilinčić svojim šarmom i mogao uklopiti među te velikane ćaskanja, ali njegova dva nevješta pomoćnika (Mateo Videk i Jure Radnić) to neće moći još godinama, a i to samo ako budu marljivo vježbali i pekli zanat na manjim, lokalnim, televizijama i radijima. O mladoj, inače simpatičnoj, gospodi nema više što reći osim da im želim svako dobro i nadam da će jednog dana zavrijediti biti na televiziji u elitnom terminu; danas je to zadaća koja daleko premašuje njihove mogućnosti.
Koncept s dvije ture gostiju je prihvatljiv, naročito ako se želi pokriti više tema, no i tada je ljudi na sceni previše, pa dok ih nitko ništa ne pita oni drže ruke u džepovima i šlataju se po nosu. Nisam bontonski čistunac, ali držati ruke u džepovima na televiziji je malko nepristojno i jako, jako, netelevizično. Na primjer, Tarik Filipović u kvizu Potjera, u kojem se ne moraju uvijek eksplicite vidjeti ruke, znade tako osramotiti natjecatelje koji drže ruke u džepovima da meni, kraj televizora, bude neugodno.
Prelomiti emisiju s nasnimljenim prilogom je dobro. Rudi Pavlović koji se pojavio sa svojim autorskim pregledom u prvoj emisiji napravio je uredan posao, no nadam se da je u planu da prilozi ne budu uvijek od istog autora.
Režija prve emisije je bila očajna. Kamere su pokazivale što treba i što ne treba; što je važno i što nije. Kadriranje bijaše nelogično i na momente panično. Draga mi je spontanost, ali ona ne smije koketirati s diletantizmom jer se tada nama, običnom gledateljima, emisija pričinja kao amaterski uradak priučenih profesionalaca. Taj dio bi se dao dosta unaprijediti uz malo više suradljivosti odgovornih za sliku iz studija; u arhivi vjerojatno postoji koja Angelova režija za pogledati i naučiti ponešto. Daleko od toga da predlažem slijepo kopiranje uzora; samo napominjem da nije dobro srozavati nivo profesionalnosti dostignute u šezdesetima.
I na kraju nešto o samim prezentiranim temama i sadržajima koji su naravno promjenljivi pa je razvidno da će biti boljih i lošijih. Drugoj seansi gostiju kipara malo je falilo da bude izvrsna. Iako je tema bio već isfurani spomenik Prvom Predsjedniku gosti su svojim raznolikim pogledima napravili dobar uvod u problematiku suvremenog hrvatskog kiparstva. Sušta suprotnost loše ugođenom prvom setu gostiju koji je kulminirao užasno otpjevanom rođendanskom čestitkom jedinoj ženi u studiju: Zdenki Kovačiček.
