Prolaz ljudskih emocija sastoji se od dva suprotna zida. Onaj srebrni, lijevi označava ljubav, dok desni svojom tamom zaziva smrt. Prolazeći, emocije se sudaraju sa zidovima te se naposljetku na posljednjem, suženom dijelu prolaza prepuštaju sudbini koja ih otima i odnosi u svjetove u kojima moraju boraviti.
Ne mareći o ispravnosti vlastitih postupka, sudbina čisti svoje izdužene prste i vraća se na početak, dok emocije lutaju nestvarnim svjetovima topline i hladnoće te se mijenjaju, postaju čitljive metamorfoze i jasnije se izražavaju, postaju vječno neshvaćena poezija.
Mračnom stranom prolaza zarazio se umjetnik posebne naravi, Mihael Arčon koji je rođen 8. prosinca 1976. godine u Rijeci. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci 2006. godine. Osim prava, ima širok krug interesa (strani jezici, kulinarstvo), ali ponajviše ga zanima autorska književna i glazbena kreativnost. Nakon što je prvi puta čuo band Laufer, odmah po puštanju u eter njihove prve pjesme “Budi moja voda” te preslušavanja ostalog materijala istog banda (a što je bio kamen pokretač za daljnje stvaranje), potpuno ga je zaokupila ideja pisanja i uglazbljivanja poezije. Mihael osim poezije piše i kratke priče, a iako se pisanjem bavi dugi niz godina tek je 2012.g. objavio svoju zbirku poezije naziva “Otkrivanje” (trenutno i jedinu) te je iste godine s istoimenim bandom snimio album “Pusti me da lutam” (koji se može pronaći na YouTube servisu i koji bi danas nakon vremenskog odmaka u velikoj mjeri glazbeno mijenjao). Žanrovska okosnica jesu ljubav, strah i fikcija. Autorski rad danas smatra svojom pravom i iskonskom ljubavlju potpuno neovisnu o bilo kakvom uspjehu ili neuspjehu u tom području te se upravo zato s njom namjerava baviti dokle god živi. Zbog životnih okolnosti tek krajem 2018. godine izlazi iz (nazovimo to tako) kreativne hibernacije kada je ponovno počeo djelovati te ima želju nastaviti i ustrajati u autorskom stvaranju.
Mihael guta tamu pretvarajući je u sirovu izmaglicu sivih tonova te jasno pobjeđuje zidove s desne strane prolaza.
DANAS
Sam u sobi.
Na stolu knjiga.
Ogromna.
Otvorih knjigu po sredini.
Okrenuh dlanove naopako.
Izbrisah gravitaciju.
Izvadih svako i zadnje slovo.
Listovi posve prazni.
Slova.
Kao kiša.
Lete zrakom.
Crna.
Oslikana.
Olovkom.
Tušem.
Kistom.
Velika.
Mala.
Tiskana.
Pisana.
Slomljena.
Ispravna.
Prkosna.
Iskrava.
Svakakva.
Plutaju.
Lebde.
Padaju.
Ustaju.
Plešu.
Putuju.
Obgrlim ih duhom.
Svijem ih u klupko.
Rastvorih ih zrakom.
Ispunih značenjem.
Ukrasih ruhom.
I tad.
Poprimih oblik duge.
Rastočih se u vodu.
Ulijem u čašu.
Slijem se niz zidove.
Razlijem po podu.
I tad.
Sjetih se ponovno.
Da ću umrijeti.
Pogledah u retrovizor.
Namjestih lice.
Pogledah naprijed.
Nasmiješih se.
Ozarih.
I krenuh dalje.
DAJ MI MESA
Imaš lijepe riječi, u trbuhu leptir, ljubav je stablo,
(ali)
Daj mi mesa.
Imaš lijepe riječi.
Brišeš im usta.
Dok hodamo naopačke
po oblacima zvijezde ispod zemlje sjaje,
mjesečev je krater uho,
(ali)
Daj mi mesa.
Imaš lijepe riječi.
Čežnja je zid, lopoč je svod, smijeh je crta,
patuljak je Bog
(ali)
Daj mi mesa.
Imaš lijepe riječi.
Rebro je sevdah, kvaka je crno, nokat je pamuk, ideal je balerina
(ali)
Daj mi mesa.
Imaš lijepe riječi.
Svjetlo je plavo, obraz je stol, zeleno je zastava, svijeća je most,
(ali)
Daj mi mesa
(da ga)
grizem, gorim, udarim, bacim, meljem,
stišćem, cijedim, topim.
Daj mi mesa
(da ga)
bučim, šutim, smrdim, milujem, mirišem, bolim.
Da je žila.
Da kucam.
Da stanem.
Daj mi mesa
da krvarim,
(da ga)
Volim.
DAJ MI MESA!
VIŠE NIKAD
Šuti.
Ne reci ni riječ.
Ne pusti ni glas.
Ni šapat.
Ni dah.
Šuti.
Ovo je strah.
Od vlastitog glasa.
Jer smo taoci.
Vlastite riječi.
Ne pričaj.
Šalji poruke u boci.
Mreškaj se.
Talasaj.
Reci motom.
Mimikom.
Glasnice odreži.
Progutaj.
Pomiluj.
Izgradi.
Udari.
Razbi.
Stisni se u zagradi.
Između redova razli.
Ali ne govori.
Nek’ bude sve jasno.
Drukčije.
Hladno.
Strasno.
Strašno.
Krasno.
Izdahni.
Udahni.
Više nikad
Za ZG-Kult: Mario Lovreković – Lovra
