Sinoć mi je zatrebao jedan citat iz romana Kiklop, Ranka Marinkovića. Kako mi knjiga nije bila pri ruci razgledavam po internetu, ne bi li negdje osvanula neka ilegalna e-kopija. Prvo na što nailazim je radni materijal izdavačke kuće ALFA, predložak za nastavu, takozvana priprava. Ima tu svega, od egzistencijalističkog masturbiranja nad naslovom i temom romana do plana ploče. Slobodno zavirite u taj materijal neovisno jeste li, ili niste, nastavnik jezika; pogotovu ako niste. Ukoliko nikad niste pročitali ni stranicu Marinkovićeva teksta ovaj dokument može vam dobro poslužiti kao ispričnica. Natrpaše u njega svačega, od Odiseje do Krleže i Filipa Latinovića, pa odmah bude kristalno jasno zašto danas djeca, a i odrasli, izbjegavaju čitati. Samo iskreni neprijatelji pismenosti naroda mogu tako poučavati lijepu književnost. Dokument prikazuje Marinkovića kao nekog Viškog Voltairea. Prvi put čujem tu usporedbu, a od Marinkovića sam pročitao gotovo sve. Volim njegovu rečenicu. Dijalozi su mu sjajni. Ipak prvi put čujem tu prispodobu. Kopam dalje. Navodno je Ujević tvorac te mudrolije. Jako volim Tinove pjesme. Eseje manje. Kroz njih je svijetu i gradu bespotrebno i neuspješno dokazivao da nije alkoholičar. U njima je običavao intelektualizirati. Prekoviše. Istina, u njima je ponekad veoma lijepo znao uočiti ono bitno. Ali Viški Voltaire. Što je previše, previše je. U pokušaju da uzvisi jedno od najvećih pera hrvatske književnosti zapravo ga je duboko ponizio tom usporedbom. I čitavu hrvatsku pismenost. A bogami i samog sebe…
Pronađoh željeni citat. Kiklopa nisam tražio da bih lamentirao o egzistencijalizmu. Ne. Htio sam vas podsjetiti na jednu od najbriljantnijih scena hrvatske kinematografije; kad major starojugoslavenske vojske (Boris Dvornik) podučava vojnike orijentaciji. Orijentaciju po mahovini maestralno objašnjava Krele (Ivo Gregurević).
– Ja. – javio se Krele.
– Govori.
– Mahovina raste u sjeni stabala, gdje ima vlage…
– Vrlo dobro – oduševljava se major.
– Starat ću se! – izdere se Krele.
– Ne staraj se, već govori!
– … a sjena je, jasno, na sjevernoj strani…
– Tako je, na sjevernoj strani! Odlično!
– Starat ću se! — Ne zaboravlja Krele ni „pravila službe“.
– E, pa sada odredi orijentaciju. Vidi, a onaj bi pitao neprijateljskoga seljaka. Zajahao ježa.
– Kad znadem sjever, okrenem se njemu, to jest tamo gdje raste mahovina: za leđima mi je jug, na desnoj ruci istok, a na lijevoj zapad.
– Tako je! Odlično!
– Starat ću se!
– Tko li te nazva “idiotom”, majku li mu blesavu?
– “Kreletom”, gospodine majore – popravlja Krele, stidljivo i skromno. – Ali to je bilo onako, od šale…
– Nema tu šale! Nije ovo cirkus, bogamu! A onaj će mi Čičak dopasti šaka!
– Ja nisam rekao, gospodine majore…
– Ćut! Znam ja, to su njegovi marifetluci! Najbolje mi momke zeza! A ti si znao tu orijentaciju po mahovini, što nisi odmah kazao!
– Nisam se sjetio, gospodine majore, dok niste vi spomenuli.
– Dobro, sjedni.
– Starat ću se! – ne popušta Krele, sjeda i ističe svoje zadovoljstvo. I major je vrlo zadovoljan. Viče, psuje, ali s očinskim smiješkom, čak im sada govori i „djeco“, „slušaj amo, djeco, vidi ga!“ A za sve to zaslužan je Krele: stvorio obiteljsku atmosferu ni iz čega, iz šake mahovine moglo bi se reći.
Film Kiklop je 1982. snimio Antun Vrdoljak, sedamnaest godina nakon izlaska romana iz tiskare. Ja sam stjecajem povijesnih okolnosti roman čitao prije no što je film napravljen. Tako da sam gledajući film mogao biti puno kritičniji od obična gledatelja. No filmu zamjerke nema. Zahvaljujući dramaturškoj kvaliteti predloška scenarij gotovo briše svaku razliku između glavnih i epizodnih likova. Sjajna je također i podjela uloga, pa se tako dva velika talenta hrvatskog glumišta ukrste u jednoj, zapravo, marginalnoj sceni. No veliki nisu veliki jer uvijek igraju velike role. Veliki su veliki jer i maloj ulozi znaju udahnuti život. Kad se spomene Kiklop ja uvijek, ama baš uvijek, pomislim na igranu scenu gore navedenog teksta.
Kritičari i analitičari imaju potrebu raščlanjivati stvari. Rastavljati ih na sastavne dijelove u pokušaju da izmudruju neke skrivene istine. A istina je na filmu samo jedna. Ona pojavna, koju vam prezentira glumac. Daleko od toga da dobar tekst ili lijepa fotografija nisu važni. Daleko od toga da dramaturški zaplet ne određuje kvalitetu uratka. Ipak glumci su ti po kojima filmove pamtimo. Glumci. Ta eterična bića koja žive na razmeđi sanja i stvarnosti. Te mistične osobe koje utjelovljuju naša maštanja. Ta bića tako stvarna da imamo osjećaj da su nam članovi obitelji, a opet tako imaginarna da ne možemo pojmiti da se i njima događa što i svima nama, ostalima. Smrtnicima. Da umiru. Jer zapravo ne umiru!
