Aleksandar Olujić
Obznanjeno je ono što je odavno bilo jasno. Rafinerija Sisak se zatvara. Sada je to valjda doprlo do mozga i svim nojevima, pripadnicima crkve sv. naivca hlebinskog i obožavateljima lika i djela plemenitog gospodina hrvatskog političara bilo koje fele.
Čitava priča o tome kako će poslovna lokacija u Sisku ostati „vrijedan dio Ininog poslovanja te će kompanija tamo nastaviti s poslovnim aktivnostima i zadržati položaj vodećeg poslodavca i ulagača”, konverziji iste u industrijski centar, kao i ona o proizvodnji bitumena, maziva, obnovljivih izvora energije (čitaj biogorivo) itd. je bacanje prašine u oči. Obećanje iza kojega ne stoji ništa, poput onih koja su odavno prosipana o ulaganju u RS. Raja se pokušava umiriti obećanjima o zadržavanju plaća i materijalnih prava zaposlenima (na određeni period!!!) kao i otpremninama višim od onih zajamčenim kolektivnim ugovorom za one koji će dobiti „vritnjak“, a hrvatska javnost da će u Rafineriju Rijeka biti uloženo četiri milijarde kuna te da će Rijeka postati „vrhunska europska rafinerija“, sve to naravno „pod uvjetom da budu zadovoljeni svi preduvjeti kojima će se osigurati povrat investicije“.
U javnost je odavno puštena tvrdnja kako Hrvatskoj ne trebaju dvije rafinerije te da je sisačka Rafinerija neisplativa jer samo generira gubitke. Upozorenja koja su stizala iz Stožera za obranu Rafinerije su jednostavno ignorirana. Predrag Sekulić, koordinator Stožera, je u svom intervjuu PS-portalu od 2. rujna ove godine rekao: „U drugom mjesecu smo se potrgali dokazujući kako će se Rafinerija Sisak zatvoriti ako se zatvori FCC, 1. srpnja je bilo službeno zatvaranje, odnosno ne kretanje, FCC-a, a rok za izjašnjavanje o troškovima za slijedeću godinu je bio do 23. srpnja, samo 23 dana poslije dopisa koji sam ulovio u kojem stoji da se Rafinerija Sisak planira zatvoriti 1. siječnja ili 1. svibnja 2019. godine. Nama se i dalje ne vjeruje ništa.“ Tom prilikom je također izjavio kako Stožer misli da su podaci koji se prezentiraju javnosti o tome da rafinerijska proizvodnja generira gubitke manipulacija budući njihove analize poslovanja Ine daju drugačije rezultate.
Danas je ministar Tomislav Ćorić rekao: “Mislim da Ina definitivno prije svega treba postati “business case”, a manje predmet politiziranja”, dodavši kako je transformacija poslovanja u Sisku put kojim Ina treba ići. Dragi ministre, kompanija u kojoj država ima 44,8 % dionica Vama je samo “business case”?! Ovim riječima dotični je uputio jasnu poruku svima koji su se još nadali kako će Vlada pomoći u sprečavanju zatvaranja RS da od nje ne očekuju nikakvu pomoć. I tu smo došli do srži problema. Hrvatska nikada nije imala energetsku strategiju već je jedno od osnovnih pitanja stabilnosti i sigurnosti zemlje prepušteno stihiji. Zatvaranjem sisačke Rafinerije prepušta se najveći dio sadašnjeg (i onog potencijalnog) tržišta naftnim derivatima MOL-u. Obećanje o ulaganjima u riječku Rafineriju su na vrbi svirala u koje ću ja osobno povjerovati kada se zaista i dogode i to sve one četiri milijarde o kojima pričaju a ne nekih 100 – 200 milijuna za mazanje očiju pa gotovo. Dozvoliti zatvaranje proizvodnje u jednoj rafineriji na temelju pukog obećanja kako će se onda druga modernizirati je po meni nedopustivo. Zanimljivo je i to da obavijest o zatvaranju Rafinerije Sisak dolazi nakon posjeta Viktora Orbána Hrvatskoj i vijesti o povlačenju MOL-ove tužbe protiv Hrvatske. Je li zatvaranje rafinerije koja je Mađarima već odavno trn u oku dio nekog većeg deala? Jer, zašto MOL odustaje od tužbe u kojoj ima sve šanse za pobjedu a koja bi mu mogla donijeti 4 – 5 milijardi kuna odštete? Ma koja bi se to kompanija, kojoj je samo do businessa, odrekla tolikih novaca moj Ćoriću?
Ne slažem se ni s Ljubom Jurčićem koji je rekao kako INA nije strateška kompanija jer s kanistrom možemo bilo gdje otići točiti gorivo. Za Hrvatsku INA itekako je kompanija od strateškog interesa, ne samo radi sigurnosti opskrbe domaćeg tržišta još uvijek najvažnijim energentom na svijetu već i zato što kao kompanija veže na sebe čitav niz drugih poduzeća čije poslovanje u velikoj mjeri ovisi o njoj, tu je i gubitak specifičnih znanja i vještina koji se stječu radom u proizvodnom procesu, odlasku stručnjaka (osobito mlađih) ne samo iz Rafinerije već i iz zemlje, smanjenje mogućnosti zaposlenja za domicilno stanovništvo, smanjenje prihoda grada i županije koje povlači manje investiranje u sve sfere života lokalne zajednice itd., itd., itd..
Danas je postalo jasno da je Rafinerija Sisak došla do svog kraja. Uzalud mi pisali, vi čitali i sekirali se, Stožer tumačio i uvjeravao kad je odluka već odavno pala. Ovoj mladosti Siska i cijelog tog kraja što još pegla školske klupe ovim činom upaljen je još jedan alarm koji ukazuje da im je budućnost svugdje samo ne ovdje, ne zato što je propala jedna, pa neka bude i neprofitabilna, firma već praznih pogleda ljudi na cesti – rezultata takvih i sličnih odluka.
A što se tiče Vlade… o njima najbolje govore fotografije s današnje sjednice što ih je objavio Jutarnji na kojima se vide ministrice i ministri sa širokim osmijesima na licu. Hvala Bogu da u ovoj zemlji još ima onih kojima je do smijeha!
Na kraju ove naše priče ostaje gorak okus u ustima, onaj iz najgore vrste jutarnjeg mamurluka, vjerojatno posljedica prevelikog uživanja bajki Hansa Christiana Plenkovića i svih onih oko njega i prije njega.
Sretan ti posljednji Božić Rafinerijo!
