Autor: Marjan Gašljević
U kojoj mjeri uopće možemo utvrditi postojanje napretka (ili nazadka) ako prije svega ne utvrdimo reper, točku usporedbe. Danas se svakodnevno susrećemo s bezbrojnim tablicama napretka ili nazadka svega i svačega bez tih pravih repera pa onda, s pravom valjda, ministar gospodarstva Horvat kaže da ga uopće ne impresionira i ne zanima na kojem je mjestu Hrvatska na tamo nekoj tablici. On pouzdano zna da Vlada i on sam rade dobro i točka.
Nekako tako, valjda, razmišljao je i Korčagin u romanu Pavla Ostrovskog koji je tridesetih godina prošlog stoljeća postao klasik ruske socijalne književnosti, a s tim i obavezna lektira obrazovnih sistema na čelu s komunističkim režimom. Je da je izvorni rukopis malo „pročišćen“ i rješen nekih djelova koji tuknu na moguće osjećaje, ali ostala je srž priče koja se može svrstati u nekoliko osnovnih grupa: rad, radnička prava, administracija, religija, porodica i ljubav.
Ako, recimo, za reper našeg napretka uzmemo taj tekst s promišljnjima od prije sto godina i s pravom jer smo i mi jednim djelom obrazovani uz i po takvoj socijalnoj književnosti i principima pogledajmo u kojoj mjeri stoji i postoji odmak.
Pa krenimo s pitanjem tko je izmislio rad. Da li je to Bog kada je potjerao Adama iz Raja uputivši ga da će se mučiti dok je živ da bi osigurao preživljavanje ili Darwin s porukom da sijemo i lovimo kako bi smo ostali živi u svoj surovosti Zemlje. Iz obje teorije jasno je da je rad smrdljiva kategorija. I Korčagin se je upirao radeći i čeličiti se da bi objezbijedio svoju egzistenciju i najcrnji komadičak kruha sa sedam kora, a sve u apoteozi sebe i ostalog proleterijata u čijem pokretu nema neradnika i „viška pameti“ već surovi, udarnički rad do kraja.
I dok mi neki danas „čeličimo“ sebe i smatramo se sretnim jer radimo, neki „nesretnici“ traže posao negdje daleko gdje nema udarnika već samo adekvatna plaća za adekvatan rad. Istovremeno o svima nama brine administracija čiji su korijeni u, kažu, socijalizmu. Upravo Ostrovski opisuje vrhunac birokratskog pakla gdje je za svaki korak potreban zahtjev i odobrenje koje daju bezbrojne komisije, povjerenstva, odbori, agencije, sekretarijati a, što je najtužnije, upravo oni fasciniraju Korčagina svojom papirološkom zbrkom koja nas, naizgled, čini jednakim i ravnopravnim.
U tim mnogobrojnim agencijama, odborima, komisijama, povjerenstvima, komitetima sjedi, po Ostrovskom, „nedoklana buržoazija“ neškolovanih i nesposobnih ali podobnih i istaknutih dok su na drugoj strani pak, po njima nepodobni. I, naravno, u takvom kaosu buržoaske revolucije najbolje cvijeta korupcija.
Religija, porodica i ljubav upućuju na pitanje da li postoji politička partija ili pokret ma koje vrste koji može nadoknaditi ove vrijednosti u vremenu kada je radnik prenaglašeno sredstvo zarade, a kapital se usuđuje napasti i najintimnije djelove naših života.
Ima li, uopće, odstupanja?
Da li je uopće primjereno postavljati takvo pitanje istovremeno zirkajući u TV ekran na kojem upravo radnici Uljanik grupe stupaju ulicama svojih gradova tražeći minimum potreban za egzistenciju njihovih obitelji i njih samih. Plaću. Skromnu plaćicu koju su zaradili radeći. Pa jesmo li napredovali spram Korčagina?
I dok su oni vjerovali da će radeći osigurati egzistenciju drugi su si pak egzistenciju osigurali u mnogobrojnim komisijama, agencijama, odborima, komitetima zvučnih naziva u čije ploče i ovi radnici zure sa strahopoštovanjem vjerujući da će im oni „iznutra“ pomoći ne shvaćajući da su ti od kojih pomoć očekuju samo kategorija „podobnih“ koje su, opet, ti komiteti, komisije, odbori uhljebili zbog nikom znanih „zasluga“ a ne da bi pomagali „onima drugima“ da ne kažem nepoćudnima a nepoćudni su čim izađoše na ulicu osim u situacijama kada ih sami komiteti, komisije, odbori ne istu tu ulicu ne upute.
I tako se kali čelik. Bljutava i surova istina bez ikakve patetike. Nekima preostaje rad kao smrdljiva kategorija drugima pak odbor, komisija, komitet.