U ovoj priči se ne radi o samozadovoljavanju. Dakle, na pogrešnoj ste strani ako očekujete priču o onom samozadovoljavanju. Radi se o prijevodu engleske riječi Complacency. Complacency se na Googlu prevodi kao „samozadovoljstvo“. To je riječ iz zrakoplovstva koja u stvari, opisuje situaciju kad je radnik u zrakoplovstvu toliko zadovoljan sam sa sobom da od te euforije može napraviti grešku. To nije samo stvar avijacije. Ta teorija se može primijeniti u svakoj struci. Radi se o tome da čovjek uvijek mora biti svjestan onoga što radi pa će praviti manje grešaka. Na internetu se može naći još jedan opis: samozadovoljstvo je intimno osjećanje onih koji smatraju da su u svim važnim aspektima dovoljno dobre osobe. Radi se o tome da su takve osobe toliko sigurne da će, sve što rade i što je planirano, bez ikakvih problema i proći. Nadam se da sam vas uvjerio da je samozadovoljstvo sasvim drukčije od samozadovoljavanja. Meni se ponekad dogodi da budem takav-samozadovoljan pa da onda napravim grešku. Sad da to malo pojasnim:
Pošto idem često na put , to mi je postala rutina pa puno ne gledam u papire koje nosim. Vjerujem da je sve u redu. Ovog puta sam išao na put u Washington. Tamo sam bio već puno puta pa mi sve ide automatski. Sekretarica mi naruči avionsku kartu koju dobijem e-mailom. Vidim da je na moje ime vjerujem da je sve u redu. Tako je bilo i ovaj put. Let iz Amsterdama za New York je u redu. Četiri sata kasnije let za Baltimore je opet u redu. Nakon 2 i pol dana sastančenja sjednem u auto i odem na aerodrom Dulles u Washingtonu. Predam auto i odvezem se AVIS busom do aerodromske zgrade. Na prvom katu stanem u red da čekiram kofer. Ne bi ga ni čekirao ali sam imao par boca s tekućinom (Buffalo sos za pileća krilca, začin za salatu od plavog sira (blue cheese) i Mapel sirup za palačinke i Skippy putar od kikirikija). Da me ne dave na granici, odlučim da to sve čekiram i problem je riješen. Dođem tako na red, a ona cura mi kaže: Gospon Jozić, vi danas ne možete na let!. Kako to? Pa tako jer vi imate kartu za sutra, a ne za danas. Sranje! Nisam uopće ni znao da me sekretarica stavila na let u subotu umjesto u petak navečer. Baš sranje. Pitam mogu li letjeti danas, pa čak i ako može u majmunskoj klasi. No ne može jer imam biznis kartu. I što bih drugo nego da pokupim tralje i idem dalje. Prije su na aerodromu bili telefoni i table s telefonskim brojevima hotela u okolici pa se mogao pozvati hotel. Toga sad nema jer svi imaju pametne telefone pa si preko internet traže hotel.
Već sam pomislio na onu pjesmu Petra Preradovića o putniku: „Bože mili, kud sam zašo! Noć me je stigla u tuđini, Ne znam puta, ne znam staze, Svuda goli kamen gaze, Trudne noge po pustinji… (moj pokojni tata je znao cijelu pjesmu na pamet. Priznajem, ja sam, što se toga tiče banijska sirovina). No neka stara koka, Amerikanka, na informacijama mi je dala broj telefona Hiltona koji je na aerodromu. Preporučila mi je taj hotel jer se dobije topli čokoladni kolač na recepciji. I pogodim se ja sa hotelom za cijenu i odem hotelskim busom tamo. Što bih drugo nego da na najljepši način provedem 24 sata do moga leta. Dakle, moje samozadovoljstvo me koštalo 24 sata produženog boravka u Americi. Nije bilo loše jer sam otišao u shoping mall, vozio se Uberom za 7 dolara, večerao u restoranu Popaj, spavao od 9 navečer do 9 u jutro i onda proveo još 2 sata u čekaonici biznis klase uz šampanjac i kavijar. Let boeingom 787 trajao je kratko jer smo imali vjetar u leđa koji je puhao brzinom od 120 km na sat. Zbog toga smo došli u Amsterdam za 6 sati. Onda je opet bilo sranje jer smo došli prerano. Granični prelaz se otvara tek u 6 sati, a isto tako počinju raditi oni šljakeri koji vade kofere iz aviona. Dakle, dođosmo sat vremena ranije ali smo morali čekati graničnu policiju i šljakere skoro pola sata. I tako je završilo to moje samozadovoljstvo.
By Marijan Jozić
