Piše: Dragana Čubrilo
Mi smo rođeni u neko drugo vrijeme. Nama je bilo dozvoljeno budnima sanjati. Živjeli smo život punim plućima. Niti u jednom trenutku ne ni mijenjala apsolutno ništa što smo prošli.
Zaista sam stopostotno uvjerena da bi naše provode poželio svaki srednjoškolac danas. Nema agresive. Nema smrtnih ishoda, samo puno smijeha i zabave. Sjećam se mog otkrića rock n rolla. Rat. Smjestili me u Zagreb na koji mjesec kod tetke. Kobno im bilo poslati dijete u veliki grad. Poslali curicu duge kose, nazad dobili nešto čudno izbrijane glave. Neki dan moja Tihana kaže kako danas svi izbrijavaju glavu ispod ostatka kose, ali onda seko, onda prije dvadest godina, ti si predvodila trendove. Umiremo od smijeha dok nas mama u čudu promatra. Nemam pojma što mi je bilo i tko je presudio. Znam da je sestrična frizerka obavila posao u kućnoj atmosferi. Na užas tetke, tetka i ostalih ukućana tamo. Mama i tata su bili oduševljeni kada su me vidjeli s kratkom kosom. Dok nije puhnuo vjetar i podigao kosu i otkrio potpuno golu lubanju.
Vratila sam se vrlo brzo kući jer je počinjala škola. Nova škola, novi prijatelji i novi stresovi za moje roditelje. Tata se nije imao što buniti. On me navukao na Stonese, Animalse, Freeovce i T-Rex. Hodala sam po školi u njegovim trapez hlačama iz 70-tih koje su pridržavali tregeri i njegovim kariranim košuljama koje su mlatile oko mog žgoljavog tijela poput zastave. Jedine cipele koje su smjele na noge su bile Martensice, a tenisice Starke. Tu smo ipak bili snobovi. Pili smo uglavnom pivo i vino. Jeftino.
E sad, taj alkohol, danas se uvijek nađe budala koja potpuno pijana sjeda u nabrijani auto i zabija se svom snagom u neki stup. Sreća je kada pri tome ne pokupi nekoga. Mi smo to jednostavno riješavali. U grad smo išli busom, kući smo se vraćali pješice. Oni koji su i dolazili autom, ostavljali su ga pred prvom bazom u koju bi svratili. Sjećam se frenda koji je za neke sitne novce kupio onaj raritet trabant. Da bi bili sigurni da ga neće voziti u pijanom stanju, frendovi su ga digli na živicu. Tako je ostao do sljedećeg dana. Onda su ga poslije jutarnje kave skinuli. Bio je baš fora taj auto. Dok mu ga cura nije u bijesu razvalila bejzbol palicom ili sjekirom. Ne sjećam se više. Nije joj bio dobar dečko uglavnom. Poslije su auto navodno pojele svinje u Lonjskom polju. Legenda ide dalje.
Mislim da su čak i ta pijanstva bila blaža. Nije bilo današnje agresive. Vrhunac agresive bi bio kada bi se frend posvađao s policijom i skinuo gol. Pri tome bi i plesao. Na užas em policije em svih prisutnih žena. Tuče su bile toliko rijetke i obično su završavale zajedničkim pivom i pjesmom. Nisi imao vremena ni želje sljedeće jutro dočekati posvađan s nekim. Ja sam se pak strašno voljela svađati. U biti više sam prijetila i galamila. Ali to samo zato što sam bila tako mala.
Tulumi su bili totalni spektakli. Zamislite danas tulum u nečijem stanu koji broji stotinu lica. Bez ijednog incidenta. Jedini incident je bio kad se frendu jakna zapalila na svijeću koja je gorila iza njega, a mi mu od smijeha nismo mogli ništa reći. Izgorila jakna. On živ i zdrav. Ili recimo, kada ste dobri duh zabave pa frendica nabavi neke vrećice sa svrabom. Skoro pa pravim. I onda vi taj prah sipate ljudima niz leđa recimo. Znam da ovim riskiram neka prijateljstva, ali pobogu, plakali smo dok su se ljudi strugali po štokovima i bacali po tepihu. Nismo bile dobre, znam.
Bilo je i onih večeri kada nismo imali ništa love pa smo sjedili uz Kupu i neki bi svirali gitare, mi ostali pjevali. Dijelila bi se jedna kutija cigara i jedna litra vina na cijelu večer. Uživali smo kao da smo imali pune džepove novca. Frend i ja smo se znali voziti po gradu satima, slušati glazbu i urlati kao da stvarno znamo sve riječi. Pojma nismo imali osim donekle refrena. I danas bi svaku večer u nekom skupom restoranu mijenjala za Metallicu ili Anthrax u autu s dva piva.
Mi smo odrasli. Završili te neke škole. Postali ozbiljni ljudi. Neki su velike face sada. Neki su mali. Ali ono što nam je još uvijek zajedničko, prepoznamo se. Mi smo oni što pjevaju na sav glas u trgovačkom centru. Mi smo oni što mlatimo glavom i urlamo u autu dok čekamo na semaforu, a pogodila nas dobra stvar . Mi smo oni koji plešemo dok čekamo u redu. Mi smo oni koji se često smijemo. Najčešće sami sebi. Mi plačemo od sreće kao da smo dobili na lotu kada uspijemo povoljno kupiti karte za koncert našeg omiljenog benda. I još uvijek se nas pet gura u jednom autu. I još uvijek oni stražare dok ja idem u javni wc piškit. Imam problem s tim javnim mjestima i oni to znaju.
Netko je rekao da oni koji slušaju rock nestanu od droge i alkohola. Ako pitate moju mamu, ona će reći, piju pivo i puše škiju. Da, škiju. Mi nismo nestali. Samo smo se kao klinci znali provesti bolje nego ovi klinci danas.
Dobra glazba te oblikuje. Sve dođe s njom. I divljanje i sve vrste ludila, ali i sazrijevanje. Svaka vrsta glazbe ima svoju publiku, ali mi djeca rock n rolla smo jedan drukčiji svijet. Nastranu neobične frizure, tetovaže i neobičan ukus u odijevanju. Mi živimo da budemo sretni. Pustite nas da budemo sretni.
P.S. Moja playlista za pospremanje stana još uvijek je ista na užas svih susjeda. Tata me naučio da kada slušaš glazbu mora tresti cijevi od radijatora. Inače se ne računa.
