POČETNIM KOORDINATAMA MONIKE HERCEG DODIJELJENA JOŠ JEDNA NAGRADA

I službeno je: Monika je Herceg mlada autorica koja je probila valjda svaki okvir termina višestruko nagrađivan. Budući da nam se na portalu gotovo svaki izvještaj o njezinoj poeziji svodi na opet dobila nagradu, već smo se počeli šaliti. Ne preostaje nam ništa drugo nego joj zahvaliti što promovira kulturu našega grada i kompletnu Sisačko – moslavačku županiju. Ovaj je put, naime, Početnim koordinatama dodijeljen Fran Galović za najbolju knjigu na temu zavičaja i/ili identiteta u žestokoj konkurenciji od 66 knjiga. U obrazloženju stoji:

Na ovogodišnji natječaj za Nagradu Fran Galović za najbolju knjigu na temu zavičaja i/ili identiteta pristiglo je rekordnih 66 knjiga. Gotovo identičnom rečenicom započeo sam i prošlogodišnje obrazloženje, što znači da iz godine u godinu rušimo rekord u broju prijavljenih naslova, a što pak valjda znači da nagrada dobiva na značenju i da su, ponovno ponavljam iz prošle godine, tematski okviri natječaja jednako aktualni danas kao i prije stotinjak godina kada ih je u svojim besmrtnim stihovima, prozi i dramama tematizirao naš Fran, čije ime nagrada ponosno nosi.

Prosudbeno povjerenstvo za dodjelu nagrade, koje je djelovalo u sastavu: Željka Lovrenčić, Matija Ivačić i Mario Kolar (predsjednik), odabralo je prvo deset finalista. Mislim da je red da ih se u ovoj prilici ponovno spomene jer se odreda radi o odličnim djelima. Abecednim redom to su: Božica Brkan: Život večni, Monika Herceg:  Početne koordinate, Tanja Mravak: Naša žena, Franjo Nagulov: Obnovljivi izvor energije, Denis Peričić: Tijelo od snova, Mile Stojić: Himna poraženih, Drago Štambuk: Theurgia, Marina Šur Puhlovski: Divljakuša, Milko Valent: Otvorena rosa i Irena Vrkljan: Pjesme, nepjesme. Među ostalim, primjetljivo je da ove godine – nakon dužeg razdoblja – dominira poezija, odnosno da je – nakon dužeg razdoblja njegove dominacije – prisutan samo jedan roman, dok s druge strane autori ponovno dolaze iz svih dijelova Hrvatske te zavičaj i/ili identitet tematiziraju na različite načine.

Kao i nekoliko prošlih godina, o dobitniku nagrade glasovali su i čitatelji u knjižnicama u Koprivnici, Križevcima, Đurđevcu, Virju, Ludbregu te na Sveučilištu Sjever, a najviše glasova dobio je upravo jedini roman među finalistima – Divljakuša Marine Šur Puhlovski. No, koliko god poštivalo preferencije čitatelja, prosudbeno povjerenstvo ove godine ipak – i to po prvi puta – nije u potpunosti dijelilo njihovo mišljenje. Naime, jednoglasnom odlukom prosudbeno je povjerenstvo svoje povjerenje dalo zbirci poezije Početne koordinate Monike Herceg.

Radi se prvoj knjizi mlade pjesnikinje iz Siska, sa životnom adresom u Zagrebu. Kao prvonagrađenu na natječaju Goranova proljeća za mlade pjesnike, knjigu je objavilo Studensko kulturno-umjetničko društvo Ivan Goran Kovačić iz Zagreba, urednik Slađan Lipovec. Inače, osim spomenute nagrade Goran za mlade pjesnike, zbirka je dobila i nagradu Kvirinovih pjesničkih susreta za mlade autore, a za novi poetski rukopis autorica je dobila i Nagradu Na vrh jezika za mlade pjesnike. Tako se ova Galovićeva nagrada pridružuje sada već nizu potpuno zasluženih nagrada ovom iznimnom pjesničkom glasu koji vraća vjeru u poeziju u nesklonim joj vremenima.

Na najbolji način svjedoči to sama zbirka Početne koordinate, koja se čita kao uzbudljiva priča o jednom zavičaju i jednoj obitelji. Naime, infantilizirani ženski subjekt u zbirci zaputio se „stazom prohodnom rijetkima“, kako sama nagovješćuje u uvodnoj pjesmi, stazom evociranja osoba i događa vlastitog djetinjstva, pa čak i vlastite pretpovijesti, što je vidljivo kroz tematiziranje sudbina prabaka i pradjedova, i to ne slučajno, nego zato što njihovo nasljeđe živi i danas, bilo u vidu „nasljednih osobina“ ili „nasljednih bolesti“, ili pak pojedinih, uglavnom iracionalnih vjerovanja zavičajne joj ruralne sredine („pamtimo da treba paziti na daždevnjake / oglušit ćemo ako ih nagazimo / pamtimo da zmije treba pustiti da prođu / ako nam pripriječe put / one gutaju stvorove lukavo“). No, središnje su ličnosti njezine priče ipak neposredni pretci, otac i majka te djed i baka, kao i njezina braća, čije su živote često posjećivali nesreća, bolest i ludilo, ali i smrt, što je, unatoč tome što sve to promatra naizgled rezervirano i neutralno, pa i djetinje naivno, ipak ostavilo rane i na samoj poetskoj komentatorici, koja u jednom trenutku mora zaključiti: „trebalo nas je / podmazivati  s više toplih riječi (…) i bilo je teško zarasti bez topline“ (zbližavanje sa zemljom). Nedostatak te obiteljske „topline“, odnosno nemogućnost (emocionalnog) „zarastanja“, vjerojatno predstavlja onaj pokretački mehanizam koji je generirao temeljnu sumornu atmosferu zbirke, koja se – unatoč tome što je podijeljena na četiri poglavlja korespondentna godišnjim dobima – doima kao da se cijela ustvari odvija ujesen, u nekom polumraku, poluhladnoći: „u našoj kući… / žive ljudi koji su umrli // proljeće nikada ne ulazi“ (plodnost). Motivi ostalih godišnjih doba tek povremeno nadiru u pojedinim pjesmama naizgled korigirajući taj temeljni osjećaj, pogotovo kroz opise tipičnih poljskih radova i drugih običaja ruralne joj zavičajne sredine, zbog čega pak, kao i zbog četveročlane godišnje dobne strukture s uvodnom i završnom pjesmom, te zbog svojevrsnog zlogukog osjećaja smrti koji nadsvođuje gotovo sve, pa i one ozarenije motive u zbirci, ova zbirka povremeno podsjeća na samog Galovića.

U svakom slučaju, Monika Herceg svojom zbirkom na potpuno inovativan, moderan, sadržajno punokrvan te jezično i stilski neviđeno raskošan, a još uvijek komunikativan način pristupa ustvari staroj temi zavičaja i djetinjstva, i to onog tradicionalnog, ruralnog, podarujući joj novo, cifrano ruho, čime u potpunosti zaslužuje nagradu koja nosi ime velikog joj prethodnika na tome području.

U ime prosudbenog povjerenstva, dr. sc. Mario Kolar, predsjednik

Povodom Mjeseca hrvatske knjige, Monika je Herceg napokon predstavila Početne koordinate i u svom gradu Petrinji, u organizaciji GKČ Petrinja. Tada je istaknula da su Početne koordinate na neki način priča o njezinome odrastanju te da su upravo Petrinja i selo Pecki mjesta za koja je posebno vezana i koja su ju inspirirala.

Čestitamo autorici i želimo joj još mnogo uspjeha!