Autor: Ljiljana Lekanić-Kljaić
Subota je dan za izlete. Ova mi donosi posebno uzbuđenje, jer nisam organizatorica i voditeljica puta, a i destinacija je dugo iščekivana – Postojnska jama.
Čudno je da nikad nisam bila tamo. Kao pravo dijete socijalizma svoja prva putovanja vežem uz školu, a spilju se tada posjećivalo. Vjerujem da nikad nije kasno za popraviti propušteno i evo me pola stoljeća poslije bezbrižno sjedim prateći putokaze, neopterećena događajima u busu. Jedino vrijeme prijeti, ali Šveđani vele da neme lošeg vremena, već samo neadekvatne odjeće i obuće.
Dakle, avantura može početi. Dvorac Mokrice ugnijezdio se u zeleno crvenom lišću. Za studentskih dana tu smo dolazili na mini golf,imali su sjajni restoran gdje se dobro jelo.Tu su se snimali neki filmovi i serije, a i atmosfera dvorca iz 16. st. donosila je dodatno uzbuđenje, kao i mladost pusta… Kostanjevica i začudne hrastove skulpture u parku – forma viva. Nedaleko je samostan Pleterje, gdje sam prvi puta bila na sindikalnom školskom izletu. Kasnije sam se vraćala nekoliko puta, jer me osvojio atmosferom, pričom i sjajnom rakijom u zelenoj boci sa kruškom unutra.
Lijepa je Slovenija. Razmišljam kako sam uvijek voljela dolaziti i otkrivati tu ljepotu: planine, rijeke, gradovi. Tamar je kultno mjesto gdje me je prvi put odveo Nenek, a nakon toga smo svake godine dolazili, planinarili, dovodili prijatelje. Opća mjesta – Bled i Bohinj, Kranjska Gora baza, pa odatle planinarski izleti. Ali nisam opčinjena samo prirodom, voljela sam i volim slovensku kulturu i umjetnost. Koliko je samo sjajnih umjetnika tu: Kogoj i njegov dizajn, Pengov i njegove krasne pjesme(Danaja mi je najdraža), Plečnik i njegova blistava arhitektura, Buldožeri, Lačni Franz, Milena Zupančič, Videosex…
Odjednom zvučni toponim Višnja Gora. Vežem ga uz prvu veliku prevaru u bivšoj državi. Sandi Grubelič i famozni leasing od kojeg smo svi puno očekivali. Mi smo očekivali, a on je znao prodati priču. Prevario je desetine hiljada ljudi, a ja sam dobro prošla, jer sam na kraju ipak dobila „Peglicu“. Znam mnoge koji su ostali i bez love i bez automobila.
Dolazimo u Ljubljanu i odjednom kiša prestaje, čak proviruje sunce, puše vjetar i vrijeme je idealno za razgled. Volim Ljubljanu, tu sam dolazila na koncerte kad su u Hrvatskoj bili zabranjivani (Balašević, Bregović), za studentskih dana Jesus and Mary Chain, naprosto doći i gledati Plečnika. Bečka secesija je privlačna, a taj talentirani i priznati arhitekt bio je učenik Otta Wagnera. Ljubljana nosi njegov arhitektonski i urbanistički pečat. Uvažavao je nenametljivu ljepotu tradicionalne arhitekture i toj elementarnosti dodao svoju profinjenost. Ljepota njegovih djela temelji se na osebujnosti materijala i originalnih formi npr. Narodna i univerzitetska knjižnica, Tivoli, Tromostovje, Ljubljanska tržnica, Križanke – njegova su urbanistička rješenja.
Plečnik je za Ljubljanu ono što je Gaudi za Barcelonu.
Našla sam poveznicu izmeđe Ljubljane i Siska u liku baroknog kipara Francesca Robbe, čije su skulpture zaštitni znak grada, pogotovo fontana Zdenac kranjskih rijeka. On je autor skulptura sv. Franje i sv.Andrije, koji su krasili oltar sv. Križa u Sisku, a danas se nalaze u Križevcima.
Pozzove freske u Katedrali svojim iluzionizmom (perspektivno izvedenom arhitekturom, smionim skraćenjima figura, te stupnjevanjem rasvjete) stvaraju privid dalekog atmosferskog prostora u sklopu razigranih prostornih kompozicija i začuđujuće su.
I, konačno Postojna. Vozimo se električnim vlakićem u dubinu prolazeći uz šarene stalaktite i stalagmite. Zamišljam kako je vlakić nekad bio na ugljen, a poslije su ga vukli i vodiči. Zvuči nevjerovatno? A tek osvjetljenost svijećama za posjeta cara Franje Josipa? Još nevjerovatnije, ali mora da je bilo čudesno.21 km jame, 34 miliona posjetilaca dovoljno govore o njenoj važnosti za turizam . A, tek čovječja ribica- čudo od desetak centimetara. Povratak vlakićem kroz prostore koji me podsjećaju na već spomenutog Gaudija i njegovu organski oblikovanu arhitekturu.
Vani je suton, Pivka huči i klokoće, a mi krećemo put kuće…