Talijanski znanstvenici otkrili vodu ma Marsu. Ispod polarne kape. Južne. Mala vijest za znanost. Velika za ekonomiju. Marsijanski Holding u prvom će fiskalnom razdoblju samo naplaćivati paušal za vodu. Kako se pučanstvo bude povećavalo preći će na naplatu prema izmjerenoj potrošnji. S obzirom da se zalihe procjenjuju kao nevelike posao će biti unosan. Paprene cijene vode će pasti tek kad se razbije monopol Holdinga. No dotada će već svekoliko marsijansko pučanstvo biti zabavljeno razvrstavanjem otpada pa će pad cijene vode Holding nadomjestiti povećanom prodajom plastičnih kanti.
Inače Mars zovu Crvenim planetom. Zbog koncentracije željeznih oksida. Prva industrija bit će vezana uz željezo. Dobro je da Mars skoro pa nema atmosferu. Neće biti zagađivanja. Moći će se primjenjivati stara tehnologija. Njemačka. Na sreću, ima još živih s radnim iskustvom iz Željezare. Sisačke. Mogla bi to biti tražena i dobro plaćena radna snaga na Marsu. Povoljan učinak bi ova činjenica mogla imati i na starosni sastav stanovništva Republike Hrvatske. Jer mlađima bi bilo daleko kompliciranije ići na Mars. Ne samo zbog nedostatka klasičnih metalurških znanja već i zbog veće potrošnje hrane i kisika po jedinici korisna rada u odnosu na generaciju 65+. Gerijatrija uz to troši manje u lokalima u kojima se prakticira najstariji zanat na svijetu. A i drugi najstariji zanat na svijetu, onaj pogrebnički, mogao bi na Marsu procvasti, ukoliko bi se radnici na „privremenom radu” odlučili na trajniji boravak u svom novom staništu. Sve to skupa, zajedno, bi blagotvorno utjecalo na rast Bruto Nacionalnog Dohotka RH. Da o prispijećima gotovinskih doznaka s Marsa i ne govorimo.
Moderna su vremena. Nekad se domovina branila na dalekim, Istočnim, granicama od neprijatelja koji su htjeli na Zapad. Onda su domovinu branili na Zapadu oni koji su teško zarađen novac u ugostiteljstvu ili na baušteli investirali u obranu od bliskih nam susjeda s Istoka; komšija. Sada se, eto, domobranski front širi u svemirska prostranstva. Na Mars. Hrvatski Mars. Hrvatski bog Mars.
Kad je 1922. Miroslav Krleža po prvi put objavio svojih sedam pripovijedaka o domobranskom životu u Velikom Ratu nije mogao ni sanjati da će se Domobranska Epopeja nastaviti još jednom od 41. do 45., pa onda još jednom od 91. do 95., pa ona još jednom dvije tisuće dvadeset i neke. Na Marsu. Istina domobrani će šinjele zamijeniti svemirskim odjelima; galicijsko Blato crvenom marsijanskom Prašinom. Barake će postati kontejneri. Ledenu rusku zimu zamijeniti će hladnoća Suncu daleka Planeta. Samo će studen koja se predvečer znade uvući u srce hrvatskog Domobrana biti ona ista ledena studen što se vjekovima po inim Zemaljskim ratištima uvlačila u srca hrvatskog vojnika. Samo će Tuga što obuzima domobransku Dušu obnoć, ne dajući joj mira ni počinka, biti ona ista Tuga u dušama Hrvata još od Gubčeva doba. I ranija.
Ne znam hoće li će se naći neka pismena ruka da opiše ta nadolazeća vremena, ali za ilustracije ne treba brinuti. Mogu se komotno upotrijebiti one iste skice i crteži kojima je Ljubo Babić oslikao prvo izdanje Hrvatskog boga Marsa. Onaj Ljubo Babić koji je više poznat kao nećak Ljube Babića, književnika, koji se opet običavao nazivati Ksaverom Šandorom Gjalskim. Manje je poznat kao dizajner prvih hrvatskih banknota ili zastave NDH koju možete pogledati na wikipedijinom linku jerbo ne želim riskirati da mi urednika tuže UEFI. Još manje je poznat po svom scenografskom ili pedagoškom radu. Kako bilo da bilo jedan „Crveni” i jedan „Crni” Hrvat daleke 1922. posložiše jednu od najdomobranskijih od svih domobranskih priča koje su ikada nastale.
I sam se nekako počesto osjetim domobranski. Ne samo zbog toga što sam u zadnjem ratu i formalno bio pripadnik 12. domobranske pukovnije HV-a. Najgora stvar koja se meni tada znala dogoditi je da susjedi ne htjedoše sa mnom ući u lift kad sam se, iz Kamenoloma, vraćao doma vonjajući na znoj, dim, drnč i mišju mokraću. Inače sam uviđavna osoba, ali poslije terena i neprospavanih noći uistinu mi se nije dalo penjati do XIV. kata u vojničkim, teškim, čizmama. Nažalost i danas, unatoč čistim opravama, jednostavna domobranska logika promatra se s podozrenjem. Crvenima je previše crna, crnima je odveć crvena. Ćutim se kao u nekom Vrdoljakovom filmu gdje su glavne uloge podijeljene Ustašama i Partizanima, a domobrane ostaviše u scenariju samo radi zabave, tek da se u ratnom filmu čovjek imade nečemu nasmijati. Domobranskim posranim gaćama. Ne znaju da nema toga što topla voda, i Tide s limunom, ne mogu oprati. Sve osim pogana obraza i ukvarene duše.
