Ovo je priča o g. Rrahimiju, rođenom davne 1940. u Podujevu. Po nekoj klasičnoj definciji on je beskućnik, netko koga sam upoznala dok je prekopavao kontejnere i gurao ona svoja, od svačega sklepana, kolica. I nije htio primiti nikakav novac niti pomoć. Niti čuti. Od tog prvog susreta razvilo se jedno prijateljstvo. Jer ne može se ne biti prijateljem jednoj svijetloj duši.
U islamu ljude od posebne božje milosti, Alahove štićenike, nazivaju evlijama. To su ljudi koji su svjesni Božje prisutnosti u svakom trenutku, pa ispunjavaju Njegove naredbe i klone se zabrana i grijehova. Tek kad sam upoznala ovog neobičnog starca saznala sam za evlije. Moja prijateljica Bosanka, muslimanka, mi je objasnila da se smatra da su to ljudi koji imaju posebnu zaštitu Alaha zbog čistoće svoje vjere, te da se svaki njihov zagovor kod Alaha čuje.
Moj prvi susret sa g. Rrahimijem bio je kod jednog kontejnera u centru Prištine gdje je on “radio”. Kažem “radio” jer tako i on govori: “Ja primam jednu plaću od grada” (pod tim misli na 40 EUR mjesečne socijale), “I još jednu zaradim “ (ono što prikupi skupljanjem i prodavanjem plastičnih boca). Tom sam mu prilikom jedva uspjela ugurati nešto novaca u džep. I nisam htjela sa njim pričati na hrvatskom, jeziku kojeg razumije, već sam se pravila da sam iz Norveške samo da ne moram ulaziti u neke razgovore.
Ubrzo nakon toga, uoči ramazanske 27. Velike noći srela sam ga opet. Bila sam u društvu svoje prijateljice Bosanke, i kako je običaj za vrijeme Ramazana darivati potrebite, ona mu je htjela dati mali novčani poklon. Kad nas je vidio da prilazimo odmah me je prepoznao i rekao: “Ti si ona koja mi je ugurala novac. Neću!” . Prijateljica je počela pričati s njim na bosanskom, pa sam i ja morala otkriti da nisam iz Norveške već Hrvatske. I tako je krenulo. Jedva je pristao uzeti novac , samo zato jer je prijateljica inzistirala da ima za iftar na Veliku noć. No, tražio je da mu napišemo naša imena i imena naših bližnjih da se može moliti u Velikoj noći za nas. Bez obzira što sam ja Katarina, a moja prijateljica Samra. Kad smo ga pitali gdje spava opisao je tu polumračnu ilegalnu sobu gdje je dijelio smještaj sa dvadeset drugih ljudi kao palaču. Sa osmijehom na licu. Smetalo ga je jedino što ljudi tu puše, jer eto on ne puši, pa mora čekati da svi odu spavati da bi on mogao na miru leći.
Ono nešto neopsivo kod evlija, kao i svih ljudi čiste duše je da ništa posebno ne moraju reći a da bi se vi osjetili smireno i dobro u njihovom prisustvu. Nismo vodili neke velikoumne rasprave, više svakodnevne uobičajene razgovore, no svaki put kad bih ga srela ispunila bi me neka radost. I svijetlost.
Tako su naši kratki susreti prerasli u razgovore . Novac mu više nisam nudila. Da ga ne uvrijedim. Ali je on meni, kao pomoć. Jednom prilikom su mi isključili struju jer nisam na vrijeme platila račun. Taman dok sam išla platiti račun, sretnem ga i ispričam mu to. A on se odmah ponudi da mi da novaca ako trebam jer – on ima. Drugom prilikom me je htio počastiti sokom jer sam mu ja prijateljica, mada mu nikad nisam mogla pomoći jer ništa nije tražio. Ali, kako kaže on “Čovjeku i riječ mnogo znači”. I tako smo, tog vrućeg ljetnog dana, stajali kod kontejnera kod Hotela Grand i pili sok. A kad sam ja htjela njega voditi na ćevape, odbio je osmijehom jer “tko je to vidio da čovjek koji ne smije jesti sol jede ćevape”.
Kasnije je živio je u nekoj napuštenoj kući koja je bila predviđena za rušenje. No, često je išao u svoje selo koje je morao napustiti kao mlad jer je bio jedan od mnogobrojne djece koja su morala otići trbuhom za kruhom. Roditelji su ostavili imanje prvorođenom sinu, a drugi su se morali snalaziti. Tako se i on snalazio po Europi i Turskoj, pa se na kraju vratio odakle je otišao. A sad u selu više nema nikoga od njegovih, svi su ili poumrli ili se rasuli po svijetu. Ipak, kad god ode tamo „ima gdje spavati, uvijek je dobrodošao”.
Kažem “živio je”, a ne “živi” jer ga već dugo ne viđam po gradu. I svaki put kad prođem pokraj “naših” kontejnera nadam se da ću ga ugledati. Njegova, od svačega sklepana, kolica i nasmijane mudre oči. I riječi koje padaju tamo gdje trebaju.
…
A ako se ne vidimo opet ovdje negdje u gradu, nadam se da ćemo se vidjeti gore, na velikom zajedničkom nebu. Jer nema veze što sam ja Katarina, a on g. Selman Rrahimi.
Katarina Grbeša
