Što se sve može i da se sve može i da je sve to po zakonu mi u Hrvatskoj odavno itekako znamo. Stvar je samo u činjenici da li je rezultat u interesu jačeg. Sjetimo se samo, recimo, situacija kada su određene javne službe svoja prava tražila kroz tzv. „bijeli štrajk“. Pošto nisu imali zakonskih uvijeta za „normalan“ štrajk, štrajkali bi „na bijelo“. Kako se to dakle radi? Ma, nema veze s onim kada se bijeli prašak pospe po stolu, ovdje se radi tako da se „radi“ strogo po Zakonima, propisima, odlukama, naputcima, propisanim procedurama za izvršenje tog posla. Rezultati takvog rada su drastično usporavanje izvršenja rada što smo viđali na hrvatskim granicama, bolnicama, a svakodnevno vidimo u radu državne birokracije iako oni to ne povezuju s „bijelim štrajkom“ već samo „strogim poštivanjem zakona i procedura“ ma bilo to i uporno nazadovanje na ljestvicama od konkurentnosti do operativnosti državnog aparata.
Jednom prilikom, u sjećanju mi je od prije dvadesetak godina, željeznički sindikati odlučili su se na takav „bijeli štrajk“ na način da izvršni radnici prometnih poslova rade svoj posao „strogo po propisima“. Akcija je propala i prije nego je stvarno započela jer cijeli sustav jednostavno se nije mogao snaći u šumi propisa pa se nastavilo raditi „normalno“ sukladno svakodnevnoj (nepropisnoj?) praksi.
Hrvatska sreća je u činjenici da je na čelu njena birokratskog aparata veseljak tipa Lovro koji svaku nepoznanicu i zavrzlamu oko zakona, propisa, uputa, naputaka, procedura razriješi nekom od svojig legendarnih doskočica i još poučnijih poučaka.
„Tko gubi ima pravo da se ljuti.“ Najnovija je u trenutku kada još ne znamo kako je završilo famozno prebrojavanje prikupljenih potpisa za dvije građanske inicijative.
Da se aktualnoj vlasti, a time i nasmješenom Lovri „smješe“ rezultati u njihovu korist sigurno je jer se inače, vjerojatno, ne bi tako široko osmjehivao. I onda još kada znamo da je on i njegovi apsolutno protiv ovih inicijativa što kazati više. Rezultat u konačnici, za ovaj tekst, i nije bitan. Bitna je procedura koja je tako sustavno rađena po svim mogućim i nemogućim zakonima, procedurama, naputcima i postupcima da joj, na kraju, zbilja nitko normalan ne može vjerovati.
Zašto? Ako se u labirintu hrvatskog pravosuđa može jednostavno izgubiti spis to i nije neka novost, samo se o njima nije pričalo. Ali ako se izgubi spis koji može „u govna“ odvući jednog od najmoćnijiih političara, e to je onda malo čudno. Ali, eto, izgubio se i sada se „institucije“ danima pate da „rekonstruiraju“ spis. U čemu je čarolija rekonstrukcije spisa da može trajati toliko dugo? Sva čuda rekosntrukcije spisa sastoje se da se DORH-u, jer je on ta institucija u kojoj se spis zagubio, iz policije i sa sudova (koji su, usput rečeno, predmet okončali pravomočnom presudom, sic) dostave dokumenti koji se odnose na taj predmet. Osim, naravno, ako se kojim slučajem i u tim institucijama baš taj predmet nije zagubio.
Veseljak Lovro tako usput napomenu da se sumnja u oko 30 tisuća prikupljenih potpisa s kojima, taman, neće biti dovoljno da referendum „vrijedi“ i to nakon mjeseci „čuvanja“ potpisnih lista pod njegovim nadzorom. „Fale mi kokoške, lisice nisu dobro obavile svoj čuvarski posao.“
Da ne dužim, ne daj Bože da nekom padne na pamet u natezanju Lovre i Inicijativa da vještače „sumnjive“ potpise. Ako za jedan Sauchin potpis treba dvije godine vještačenje najvještijih vještaka onda će mo pouzdano znati da li je broj potpisa prikupljenih za ove dvije inicijative, poučeni Sauchinim iskustvom, dovoljan ili nedovoljan za nešto oko 21 milion i nešto dana.
Eto Lovro, pitam se, da li češ se u taj dan smješkati?
Marjan Gašljević
