Ljeto je. Gužve na cestama. Autocestama. Prilazima. Na granicama. Puno je stranaca. Budimo dobri domaćini! Pripazimo na njih! Oni su u stranoj zemlji. Oni su naši gosti. I nemojte huliti na Mađare. Nisu oni tako loši vozači u svojoj zemlji. Ali kod nas moraju i voziti i slovkati s oznaka kraj puta, sa znakova. Nije njima lako. Kao ni Nizozemcima, Švedima, Dancima ili Norvežanima; da Fince i ne spominjem. Imaju i oni svoje crtice, na i preko slova, ali ove naše su nekako drugačije. Kao i nama njihove. Pa ti vozi. Sjetite se kako nam je bilo devedesetih dok se putovalo do Nagykanizsae, Gyékényesa ili Barcsa po sir, kobasice i pelene. Bez GPS-a. Dok izslovkaš sva ona čudna slova s kvačicama i spojiš ih u nešto što se dade izgovoriti, vječnost. Pa skontaš da opet ništa ne razumiš. Danas imamo GPS. Zakonita onom ženskom glasu iz kutijice nadjenula i ime: Katica. Mislim da je malo ljubomorna jer više ne mora čitati kartu. A čitanje karte je ono što čuva dignitet svakog suvozača. Nema puno aktivnosti koje možete upražnjavati dok se vozite, a s godinama se taj ionako mali broj još više reducira. Uglavnom na slušanje glazbe.
Grupa Aerodrom ima jednu pjesmu: „A do Splita pet”. Ide nekako ovako:
Kad ja kupim kabriolet dva džoksa do Plitvica a do Splita pet.
Kad ja kupim kabriolet malenoj zatrubit ću blenuti će svijet.
S ona dva do Plitvica nije nikada bilo problema, osobito ako se koristi pokrata u Vojniću; preko Kolarića i Grabovca. Do Slunja ni milicije ni policije. Ali do Splita samo pet, to ne ide, ni onda, ni danas. Onomad zbog plavaca i krivudave ceste kroz kninske i sinjske zabiti. Danas zbog kilometarskih kolona na izlazu s Dalmatine. Od Dugopolja do Luke. Sve krenulo u Split. I na Otoke. Pa splitske avenije i kale to ne mogu progutat. Nikad nisam imao kabriolet. Više mi ni ne treba. U godinama sam da se vozi sedan. Oko ULTRE drotovi šnjofaju uokolo. Kontroliraju čija se puši. Safatali ljetos i jednog svog kod Metkovića. Pun spremnik diesela i klima do daske; to je sada moja furka. A malena je na suvozačkom mjestu. Milina.
Polako silazimo prema Dioklecijanovom gradu. Upadne mi u oko onaj znak s Crnom Rukom. Ma znate: STOP KRIVI SMJER. Prvi put idem ovuda toliko sporo da mogu temeljito izučavati i znakovlje iz retrovizora; tekst, font, dizajn. Pomno proučiti signalizaciju. Da, vidi se, kao na dlanu je Znak Izričite Naredbe: Zabrana prometa u jednom smjeru; B04. Ali on je nekako utopljen u tu neobvezatnu žuto-crnu pozadinu. Žuto crne znakove ignoriram od četrdesete. U tridesetima sam se odrekao zurenja u one plave. Danas pazim samo na one crvene. Značajne. Opasne. Što će te? Vozačko iskustvo! I inflacija svakojakog znakovlja pored puta.
Velim bračnoj družici da ja nisam viđao takove znakove preko Bare, i da mi se ruka čini kao da maše na pozdrav. Tipa: doviđenja dogodine! Dođite nam opet! Hvala na posjeti! Najdraža kaže da nisam u pravu, da takvih znakova ima po Austrijama i Njemačkama. I da tamo piše STOP FALSCH. Primjećujem da je znak sigurno falš jer umjesto da se smrznem od straha i od opasnosti u koju ulijećem meni je znak nekako fakultativno neodbojan. Po svoj prilici dizajner je bio, ili dobrano napušen u aktu nadahnuća, ili na nečemu puno jačem od alkohola.
Najmilija mi se opet suprotstavlja. Ljupko primjećuje da je znak baš dobar. Uočljiv. Da se dobro vidi po noći; fluorescentan. Da, domećem ja, ali je samo jedan i ako ga previdiš dok stavljaš novčanik u pretinac ili spremaš onu karticu za cestarinu, poslije sigurno kilometrima nećeš shvatiti da si u krivoj traci. Zapravo, vjerojatno se nikad nećeš domisliti da voziš u pogrešnom smjeru! Pobogu, pa ipak smo mi turistička zemlja. Ljudi stižu izdaleka. Umorni. Malo se popije; malo pošmrče. Turisti su to. Na odmoru. Moramo paziti na njih! Ako slučajno popuše i previde samo jedan, jedini, znak na svom putu veliki su izgledi da Hrvatsku neće pamtiti kao punu života. Croatia, full of life.
– Ali to bi bilo preskupo i ružno. Previše velikih tabli s Crnim Rukama – naglas razmišlja najdražesnija uživljena u ulogu jednog od tristo šezdeset pet direktora HAC-a.
Ne mogu a da se u potpunosti ne složim s njom. Ipak smo na godišnjem odmoru.
– A horizontalna signalizacija? – glasno razmišljam.
– Najesen bi trebala ključna raskršća Metropole osvanuti iscrtana žutim rombovima. To navodno psihološki djeluje na vozače da ne rade prekršaj ulaska u raskrižje – citiram svog omiljenog lika sa saobraćajnog faksa.
– To bi moglo biti dobro! – domišljato zaključuje jedina.
– I za promet i za stranku koja nosi broj u svom imenu – kombiniram, kao Nik Praskaton,
– HAC ionako mora bojati tunele. Ovo bi se moglo, onako, usput, po kilometru. I češće – razmišljam naglas uživljen u ulogu poduzetnika i podizvođača s vrha podizvođačko-poduzetničke piramide.
Uneseni tako u uloge koje nikad nećemo odigrati milimo prema Splitu. Razgovor je malo sustao. Najljupkija šuti. Vjerojatno razmišlja kako tolike godine nisam zapazio tako veliki znak. Znam da će to iduće godine iskoristiti kao adut da ona vozi na More. Mene pak brine kako je ona to vidjela da je znak fluorescentan ako ga nije obasjala farovima vlastita automobila? Ja nisam nikad! Normalno, prvi put zamjećujem to psihodelično znakovlje jer, zna se: ja uvijek vozim u pravom smjeru.
