Ukrcalo nas na trajekt. Ploče-Trpanj. Ploče su se davno zvale Ploča. Jednina. I dva puta u povijesti Kardeljevo. Množina. Trpanj je valjda uvijek bio Trpanj. Istaknuto središe hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji. Poznato i kao rodno mjesto nesretno stradale hrvatske kazališne dive, Jelene Begović, poznatije kao Ena. I sestre joj Mie, također. Plovidba će potrajati sat vremena. Govorim plovidba, no mene trajekti podsjećaju na mostove; mostove u pokretu. Most dug jedan sat.
Ako bude sreće za 36 mjeseci će most dugačak jedan sat otići u povijest. Gradnja Pelješkog mosta ponovo započinje ovih dana. Po treći put. Dobro je. Nema političara na gradilištu. Možda ipak imaju srama. Bar malo. Kažu da će gradnju započeti tako da poruše one armirano-betonske stupove za koje smo vjerovali da su temeljci. Stupovi temeljci. Uvjeravaše nas u to preko TV-a. Stupovi društva. I Ivo i Jaca.
Most će graditi kineski izvođač prema idejnom projektu slovenskog građevinca Marjana Pipenbahera. Bit će posla i za lokalne podizvođače. Dobar dio troškova ide iz EU blagajne. To veseli. Vele i da je ugovorena cijena ispod tržišne. I to je dobro. Razliku će valjda subvencionirati NR Kina. To bi mogla biti dobra osnova jednog novog prijateljstva. Taj financijski most preko pola kugle zemaljske. Mostovi bi trebali zbližavati ljude. I Države. I zbližavaju!
Ja sam od onih generacija Petrinjaca koje su do odmarališta u Punatu dolazile trajektom Črišnjeva-Voz. Tada je to, mislim, bilo Gavrilovićevo odmaralište. Ali kako Gavrilović, Đuro Gavrilović, ima navadu uknjižiti se na sve što jesu, i sve što nisu, socijalistički pregaoci stvarali godinama u njegovom odsustvu, posljednju izjavu nisam spreman potvrditi na sudu. Ne sjećam se zapravo dobro čije je to odmaralište bilo prije. Ili poslije. Sad izgleda otužno ma tko ga baštinio.
Na trajekt za Krk se čekalo satima. A most je bio dugačak tek petnaest minuta. Na vrelom suncu uvale Scott. Ludilo. Veće od ludila Lorda Byrona i prijatelja mu A. Scotta zajedno. Na žarkom suncu. Bez zaštitnog faktora. Bilo je to vrijeme dok je Zemlja još imala ozonski omotač, iako ga je tada veoma intenzivno trošila. Inertni freoni bili su u modi. I u sprejevima svih vrsta.
Pravi most su združeno započele graditi zagrebačka Hidroelektra i beogradska Mostogradnja. Davne 1976. Prema idejnom projektu Ilije Stojadinovića. I tada se, čitavo desetljeće prije premišljalo; maštalo o mostu koji povezuje najveći Otok socijalističke nam Domovine s kopnom. Što od sunca, što od popijena piva, u krvavim očima vrućinom omamljenih putnika u automobilima bez klime, izmaštan je najveći armirano-betonski luk na svijetu. 390 metara. Veći čak i od onog u Sydneyu; Australiji. Za čitavih 85 metara. Združena pobjeda hrvatsko-srpske niskogradnje. Zapravo više srpsko-hrvatske. Ili kako vam drago. Mostovi su trebali zbližavati ljude. I Narode. I jesu! Tada se to zvalo bratstvo i jedinstvo.
Te 1976. godine, u svojoj 84 godini života, drug Tito, dvostruki Narodni heroj, je po prvi put doktorirao. U vojno umjetničkom području. S temom vezanom uz mostove na Neretvi. To ga je činilo kompetentnim pokroviteljem izgradnje Krčkog mosta. Doktor Broz nije dočekao dan otvaranja. Tada trostruki Narodni heroj Umro je dva mjeseca prije. A Mostu nadjenuli ime po njemu. Titov most. Poslije se to malo kao zaboravilo. Ja ne vidim ničeg spornog u tome da taj most i danas zovemo Titovim. Bez njegovog, „bogati“, odobrenja to sigurno nije tada moglo proći. Ali, mene se ne pita.
Bilo kako bilo, tih je sedamdesetih godina, doktorand Broz sa svojim koautorom Kardeljom postavljao kamen temeljac jednom drugim Mostu. Mostu prema EU. Dalekovidno. Ono inkluzivno „do” u Ustavu SFRJ 1974. koje daje Republikama pravo na #samoodređenje „do“ #odcjepljenja. Preko tog, inkluzivnog „do“ Mosta, su se i Edina Slovenija i Jožina Hrvatska devedesetih lagano, i malo manje lagano, izvukle ispod velikosrpske čizme. Zbog tog inkluzivnog „do” Kosovari su desetljećima poslije izvikivali Kosovo Republika, pa bi im potom jugoslavenska policija ekskluzivno ravnala rebra. Čini se da im se ipak na kraju isplatilo. Kosovo je kao Republika, a Jugoslavije kao više nema.
Kad EU i Kina naprave Pelješki most moći će se kopnom od Dubrovnika sve do Nuorgama, FL. Samo da ne bude nove žilet žice.
P.S. Mogli bi pomisliti da baš svi mostovi, baš uvijek povezuju; sami po sebi. Nije tako. Postoji u Hrvatskoj Most; most nezavisnih lista. Doktora, psihijatra s Neretve, i Mostarskog đaka. Razvrgao već dvije Vlade. Spojio, zasad, još nije ništa. Unatoč komparativnim prednostima. Nekako psihijatrima ovih dana ne ide baš dobro u našim krajevima, a možda je problem i u nama samima. U našoj ludosti. Ili pomanjkanju ljubavi. Ili u neprepoznavanju iste. Narod mudruje: treća sreća! Pa makar ljubav potrajala samo četiri dana, od ponedjeljka do petka. Živi bili pa vidjeli.
