3,14

14. ožujak obično bude sasvim normalan dan. Rano proljeće. Jedna moja bivša prijateljica rođena je na taj dan; njezine rođendanske proslave vjerojatno nisu tako živahne kao nekada.

U svijetu popularizacije znanosti 14. ožujak poznat je kao π-dan (3.14) jer je jedna od najvećih ikona fizike XX. stoljeća, Albert Einstein, rođen na taj dan 1879. godine u malom njemačkom gradu na Dunavu, Ulmu. Albert je postao sinonim za fiziku i fizičara i svi ga vizualiziramo kao sijedog razbarušenog simpatičnog djedicu. Oni koji su čuli da nije običavao nositi čarape, ili da je loše svirao violinu simpatiziraju ga još i više; dođe im kao neki znanstveni Grga Čvarak. No naš simpatični Albert je postavio jedan od najtvrđih zakona svih vremena. Po tom se zakonu nitko i ništa ne može gibati brže od svjetlosti. Brzina svjetlosti (300.000 km/s) je gornja granična brzina koju neka čestica našeg Svemira može imati. Kad noću gledamo zvjezdano nebo, ono što vidimo nisu Zvijezde, već ono što su te Zvijezde bile prije; davno u trenutku kad je svjetlost napuštala njihovu užarenu površinu. Ako je pak nebesko tijelo toliko masivno da čak ni svjetlost ne može napustiti njegovu površinu, onda ga nazivamo Crnom rupom. Njih ne možemo vidjeti našim očima ili teleskopima, ali znamo da su tamo negdje u dubokom svemiru s obzirom da se vidljivi objekti u njihovoj okolini ponašaju drugačije.

Najveći poznavalac ponašanja Crnih rupa do jučer je bio britanski teorijski fizičar i matematičar Stephen Hawking. Stephen Hawking napustio je ovaj svijet na π-dan 2018. godine ostavivši iza sebe dvjestotinjak originalnih teorijskih radova veznih uz kozmologiju, granu fizike koja se bavi početkom, razvojem i sudbinama svemira ovisno o podacima koje današnjom instrumentacijom možemo izmjeriti i vjerojatnim matematičkim modelima koje možemo proračunati. Kad umre običan čovjek uvijek nastojimo njegov život sagledati u najboljem svjetlu. Kad umre veliki čovjek obično mu pripišemo još malo više zasluga. Kad umre zaslužan čovjek onda treba pričekati još neko vrijeme da se njegov doprinos čovječanstvu može valjano procijeniti. Stephen Hawking je bez sumnje zaslužan čovjek, no u ovom trenutku njegov znanstveni doprinos je nemoguće izmjeriti. U svakom svom radu pokušao je odgovoriti na neko kozmološko pitanje, pri tom otvarajući nova pitanja i postavljajući, svima nama, nove izazove. Takva je znanost, pomalo neuhvatljiva. Za Teoriju relativnosti Alberta Einsteina kad je nastala, pa i godinama kasnije, kolala je priča u znanstvenim krugovima da je razumije tek pet ljudi na Svijetu. Nisam siguran da puno više ljudi danas u svoj svojoj punini razumije rad Stephena Hawkinga. Da i takva je znanost, pomalo zagonetna i višesmislena.

U kolektivnom sjećanju Stephen Hawking će vjerojatno biti zapamćen kao čovjek u kolicima ili čovjek sa sintetičkim glasom, možda kao meštar od Crnih rupa, ali ne dajte se zavarati mračnim riječima. Stephen Hawking ne pripada mračnoj strani Svemira, baš naprotiv, njegov život s teškom bolešću jedna je od najsvjetlijih priča ljudskog roda, priča o čovjeku sanjaru, o čovjeku borcu; priča o čovjeku koja ne završava njegovom fizičkom smrću već traje i živi dugo, dugo kao ljudska imaginacija, vječno kao inspiracija.