Autor: Siniša Matasović
Fotografije: Charlie, Charles Wasserman
U Sisku je u srijedu navečer, u zalazak sunca, održano čitanje poezije za mir u Ukrajini.
Na inicijativu sisačkog književnika Denisa Vidovića, pjesnici su se okupili na otvorenoj terasi ispred zgrade Siscia Jazz Cluba oštećene u nedavnom razornom potresu. Zgrada trenutno nije u funkciji, ali povod da se pjesnici okupe upravo ondje leži u činjenici što su prije nekoliko godina u Siscia Jazz Clubu nastupili ukrajinski pjesnici Daria Lisenko, Jurij Lisenko, Jevgenija Čuprina i Ivan Semesjuk u sklopu predstavljanja poetske antologije ”Hrvatski pjesnički huligani” tiskane dvojezično, na ukrajinskom i hrvatskom jeziku u Ukrajini (naklada Ljuta sprava).
Sinoć su se uz organizatora Vidovića okupili i nastupili pjesnici iz Siska: Sanja Domenuš, Renata Holcer, Tihana Petrac Matijević, Đurđica Vuković, Siniša Vidović, Salih Kulović, Željko Maljevac, Ratko Bjelčić, Branko Tompić i Siniša Matasović, zatim Petrinjka Ines Kosturin, iz Lipovljana Željka Uhitil, iz Zagreba Tatjana Kadoić Grmuša i Željko Grmuša, a pročitana je i pjesma Jasne Lacković iz Sunje. Sudionike skupa posebno je dirnulo obraćanje i čitanje vlastite poezije mlade ukrajinsko-hrvatske pjesnikinje Darije Lisenko, koja se okupljenima javila iz Nizozemske telefonski putem internetske veze, gdje je našla privremeno utočište od ratnih strahota. Njezino obraćanje se pažljivo i s ganućem pratilo preko zvučnika. Daria Lisenko diplomirala je prije tri godine germanistiku i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu dok joj je otac u Hrvatskoj obavljao diplomatsku dužnost i tečno govori hrvatski jezik. Trenutno je zaposlena u Nacionalnom Arte muzeju Ukrajine u Kijivu (Kijiv, ne Kijev! Kijev je ruski izraz, dok se na ukrajinskom jeziku ispravno izgovara Kijiv). U Kijivu se i zatekla za vrijeme prvog napada te se uz višednevne napore uspjela preko Poljske domoći sigurnosti u Nizozemskoj.
Osim čitanja vlastitih pjesama, sudionici su pročitali i pokoju pjesmu ukrajinskih pjesnika prevedenu na hrvatski jezik, a pročitan je i dio teksta o nuklearnom razoružanju Ukrajine devedesetih godina prošloga stoljeća, o kojemu je zadnjih tjedana bilo premalo riječi u hrvatskim medijima. Ukratko, u tom tekstu stoji:
Raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine, neovisna Ukrajina je posjedovala treći po snazi nuklearni arsenal na svijetu. Ukrajinski nuklearni arsenal tada je bio veći od arsenala Velike Britanije, Francuske i Kine zajedno. U ožujku 1994. Ukrajina je zbog vlastite i međunarodne sigurnosti donijela odluku da sama do 1996. postane ne-nuklearna sila, što je ujedno bio poticaj svim ostalim bivšim sovjetskim republikama (izuzev Rusije) da se odreknu nuklearnog naoružanja.
Posljednjih 1900 ukrajinskih nuklearnih bojnih glava poslano je 1996. u Rusiju na reciklažu, a Ukrajina je zauzvrat međunarodnim sporazumom dobila jamstvo Rusije, SAD-a i ostalih nuklearnih sila o poštivanju njezinog suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Navedenim postupcima i potpisivanjem Sporazuma o neširenju nuklearnog naoružanja iz 1994. godine, Ukrajina je postala prva država koja se dobrovoljno odrekla vlastitog nuklearnog naoružanja.
Na samom kraju skupa, Daria Lisenko pozvala je hrvatske pjesnike da joj pošalju svoje pjesme na temu mira i aktualnih događanja, a ona će ih prevesti na ukrajinski jezik kao dio šireg zajedničkog projekta.
