Autor: Marjan Gašljević

Svaki moj odlazak u Viduševac podsjeti me na neka događanja i uspomene iz djetinjstva koje sam bezbrižno proveo pod viduševačkim brijegom odlazeći u školu na jedan brijeg a u crkvu na drugi. Bezbrižni dani djetinjstva prolazili su u učenju, igri ali i radu. Za nas dječurliju osnovni posao na skromnim obiteljskim gospodarstvima svodio se na čuvanje stoke – blaga, kako smo zvali krave kojih je u selu zbilja bilo mnogo. Škola je tražila svoj neupitni ritam a vjeronauk koji je župnik držao u crkvi nije bio obavezan ali je rijetko koje djete izostajalo. Vjeronauk smo imali čak i u vrijeme ljetnih školskih praznika. Netko bi pomislio da nam je to teško padalo. Nije. Naprotiv to je bila izlika za odlazak od kuće i beskonačnu igru u cintoru ili župnoj šumi ispod brijega na kojoj je crkva a sama je šuma, pak, nudila bezbroj izazova.

Pored tih redovitih obaveza nas desetak dječaka obavljalo je i ministrantsku dužnost koja je bila dosta zahtjevna. Ako samo spomenem da sam s nepunih desetak godina „tečno“ govrio latinski na kojem se je tada slavila sveta misa onda je jasno kolika je razina izazova. Ma, mi minstranti bili smo pravi „duhovni vražićci“ uvijek pripravni na neku spačku koja je često znala završiti potezanjem za uho ili velikim crkvenim ključem po leđima iz sigurne ruke župnika Marića.  Naravno da su najizazovniji dani u godini dani blagdana Božića i Uskrsa. Priprema za blagdane nije bila izazovna samo u crkvi daleko izazovnija bila je u obitelji i u pripremi za sam blagdanski dan.

Pripreme za največi kršćanski blagdan Uskrs počinjale su već s Pepelnicom pa kroz sedam tjedana da bi u Velikom tjednu doživjele kulminaciju. Za Cvjetnicu, nedjelju pred Uskrs, posebno svečano bi se oblačilo a za odlazak na svetu misu najčešće mi klinci išli bi tražiti proljetno cvijeće posebno cice-mace koje bi nosili na blagoslov a po povratku kući blagoslovljeno cvijeće bi zataknuli „za sleme“ – gredu koja se je protezala kroz cijelu kuću i „nosila“ krov kao zaglavna greda. Predaja je govorila da taj blagoslovljeni buketić štiti kuću i obitelj od groma i drugih zala. Mi tada nismo znali za maslinove grančice (osim iz biblijske priče) a nismo ih niti imali, ta, tko bi ih donio do Banovine.

Posebnost Velikog tjedna bilo je Vuzmeno trodnevlje – Veliki Četvrtak, Veliki Petak i Velika Subota. U te dane u crkvi su se odvijali posebni obredi. Na Valiki Četvrtak velečasni Šustić došavši u zamjenu za monsinjora Marića u Viduševačku župu uveo je obredno pranje nogu a mi ministranti smo bili ti kojima bi on pokvasio noge. Naravno, to je bilo nešto posebno i iznenađujuće kao i tada već slavljenje svete mise na hrvatskom jeziku (jutarnje i večernje kada bi bilo malo svijeta još smo uvijek molili na latinskom).

Na Veliki Petak u dan muke i slavne smrti na križu Isusa Krista nije se slavila sveta misa. Molio se je Križnji Put a crkvena zvona nisu zvonila bila su „svezana“ kao i na Veliku Subotu a nisu svirale ni orgulje. Umjesto zvona ispred crkve bi postavili veliku „regetaljku“ a mi minstranti umjesto malih zvonca koristili bi male „regetaljke“. „Regetaljka“ je bila velika drvena, zvučna kutija koja je imala otvor na jednoj strani koji bi usmjeravao zvuk lupanja batića po kutiji na drugoj strani. Batići su bili postavljeni na jedno vreteno koje se je okretalo „kurblom“ a zvuk „regetaljke“ čuo se gotovo u cijelom selu. Znali smo „mlatiti“ s tim „regetaljkama“ sve dok nas ne bi „utišao“ župnik ili zvonar kojeg se baš nešto i nismo bojali jer je bio, pokadkad, nestašniji od nas posebno orguljaš i zvonar, od milja zvan, Štefek. Navečer na Veliki Petak seljani su u polju palili krijesove za koje su materijal prikupljali kroz dane uređenja i čišćenja polja. Za Veliki Petak bilo je vezano i „strašnih“ priča u kojima su, naravno, sudjelovale razne „coprenice“ i druga „čudna bića“.

Na Veliki Petak obavezan je bio post i nemrs. Uglavnom se jeo posni sir i kruh a rijetko i ribe koje su na sajam srijediom u Glinu donosili na prodaju ljudi iz, uglavnom, sisačkog sela Svinjičko. Radilo se o različitim vrstama ribe pečene na „klipi“ a, sječam se, bijaše vrlo ukusna. Danas je više nema čak niti u turističkoj ponudi Lonjskog polja a bilo bi zanimljivo obnoviti pečenje na taj način.

Navečer na Veliku Subotu bila bi održana „Služba svjetla“ koja je bila posebno impresivna ako bi vrijeme dozvolilo obred u cintoru. Obred bi se sastojao od paljenja vatre s pjevanjem psalama, blagoslova vatre čiji bi se žar tada stavljao u kadionicu. Blagoslovila bi se i „krsna voda“ te „Ulje za pomazanje“. U crkvenu lađu ulazilo bi se a svjetla svjeća su bila ugašena još od Velikog petka. Nosila bi se Uskrsna svijeća upaljena na blagoslovljenj vatri i poslije tri puta „zazivanja svjetla“ odvezala bi se zvona a orgulje bi zasvirale „Te Deum laudamus“. Svijeće bi se palile na Uskrsnoj svijeći koja bi se postavila pored Glavnog oltara. Svećenik i ministranti bi presvlačili ljubičaste misnice u svećane te slavili svećanu Uskrsnu misu.

Tako bi primili Duh Uskrsa.

U mom djetinjstvu u predvečerje Uskrsa izrađivali smo pisanice. Upravo izrađivali jer je to složen i kompleksan posao da bi na Uskrs pokazali svoje pisanice te ih uspoređivali s drugima dok, na kraju, ne bi stradale u „tucanju“. S nama djecom pisanice je uglavnom radio moj pokojni otac Slavko. Pisanice smo radili na dva načina. Jedan je bio da smo tražili raznolike listiće trava i drveća koje bi stavljali na jaje a učvrstili bi ih prozračnom tkaninom koja bi se čvrsto uvezala oko jajeta da lisići ne ispadnu. Tako upakirana jaja stavljala bi se i kuhala u loncu napunjenom vodom i suhim lupinama od crvsnog luka. Kada bi se jaje skuhalo skidala bi se tkanina i listići a na jajetu bi ostali svijetli tragovi istih tih listića dok bi ostatak jajeta bio zagasito crvene boje koja je ovisila od vremena koliko dugo se je jaje kuhalo.

Drugi način bio je mnogo zahtjevniji i iziskivao je „umjetničku“ ruku koju je moj otac zbiljski imao. Na jajetu bi se crtali i ispisivali motivi voskom. Nije to kopija dubrovačkog „penglanja“ već nešto drugačije a slično se radilo i u drugim krajevima Hrvatske. Naime, posebnom „pisaljkom“ koja se je radila od drveta što je činilo dršku a na „leđima“ drške bila je mala udubina u koju se stavljao vosak koji bi, iz te udubine, kroz šuplje pero, kada se malko ugrije kapao na koru jajeta. „Pisati“ s ovom pisaljkom i da na kraju to bude lijepo i izgledno zbiljski je bila u mjetnost. Otac je strpljivo satima pisao a mi smo, isto tako strplivo, gledali i uživali u ornamentima koji su izlazili iz pisaljke i njegove vješte ruke. Tako voskom ispisana jaja stavljala su se kuhati s ljuskama crvenog luka.

Kada bi se jaja skuhala i osušila malo bi se protrljala s režnjićem bijelog špeka i „uglancala“ s pamučnom krpicom da dobiju „visoki sjaj“.

Pisaljku sam rekao već odavno napraviti i nabaviti pravi pčelarski vosak ali, nekako, uvijek zaboravim pa se sjetim na dan kada treba pisati pisanice. Nadam se da ću ipak jednom pokušati i poučiti svoje unučiće kako se to nekad radilo a, mislim, i danas bi bilo jako zanimljivo. Bez obzira danas smo ipak uspjeli u prvoj varijanti a dječica su sretna obzirom da su i oni sudjelovali u izradi pisanica.

Ujutro, na Uskrsnu nedjelju išlo se na ranu misu a posebno svećano u narodne nošnje oblačile bi se djevojke i „mlade“ koje su nosile košare s hranom na blagoslov. Sjećam se da se je posebno pazilo na prekrivač košare koji je morao biti posebno vezen u narodni, poznati viduševački vez a s prekrivačima su se „mlade“ „durile“ čiji je ljepši.

Uskrsna košara uglavnom se je sastojala od kuhane šunke, pisanica, bočice rakije te vezica mladog luka i kruha, domaćeg iz krušne peći, naravno. Pored ovog ručak bi bio popunjen i masnom juhom za koju je život dao neki stari pjetao ili koka koja je zaboravila nositi jaja a desert obavezno kolači kojima smo se mi djeca posebno radovali a na vrhu želja bile su „breskvice“. Bože, kako smo bili ludi za njima zaboravivši Božju zapovjed o „neumjerenosti u jelu i pilu“.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here