Sanja Beraković, foto: izvor facebook

Autorica: Maja Šiprak

Uskoro će iz tiska izaći druga zbirka poezije naše spisateljice, pjesnikinje, novinarke, autorice stripova i slikovnica i majke „u punom radnom vremenu“ Sanje Beraković. Sanja se tako, poslije dužeg vremena nakon njene prve izdane knjige – zbirke pjesama „Kugla nasred neba“ iz 2007., ponovo javlja kao poetesa. Nova zbirka poezije „Ona pokraj“, u izdanju Udruge „Malo slovo“ iz Osijeka, bila je povod za ovaj razgovor s njom.

Kuhala, prala
spremala, krečila

odgajala, voljela
plakala od smijeha
(onog blesavog, pubertetskog u sebi).
Plakala od tuge
(one glupe muha-slon stvari
koju pustim da naraste u meni).
Čitala neke moje ljude
i rekla sebi: tako ćeš i ti, kad narasteš!
Pa odlučih narasti
u sebi i za sebe.
Obećah si u ogledalu da ću se voljeti
i nikad se ne ostaviti.
Stavih parfem
crvene čipkaste čarape
i crveni ruž.
Tako dočekujem Novu
zaogrnuta u pjesmu
i sasvim intiman post.

(Iz zbirke pjesama ONA POKRAJ)

 

Maja Šiprak: Kako si počela pisati?

Sanja Beraković: Prvo čega se sjećam, prvi ambiciozan  pokušaj jest „časopis“, nekoliko kratkih priča,  na par  listova papira ispisanih rukom koji sam „prodavala“ u ulazu svoje zgrade kad sam bila prvi ili drugi razred osnovne škole. Tko zna je li to bilo presudno da petnaestak godina kasnije u puno većem gradu uplovim i u novinarske vode i „prodam“ priču u više primjeraka J.

Početak ljubavi prema pisanoj riječi počeo je nekako sa osnovnoškolskim ferijem za vrijeme kojeg su me roditelji ponekad ostavljali kod bake i djeda, bez nekog vršnjačkog društva u okolici pa su mi „prijatelji“ bile djedove knjige – čemu imam zahvaliti poznavanje ruske književnosti, bitaka Drugog svjetskog rata, a i jednog priručnika o seksualnosti iz 50-ih godina, koji je i tada više bio filozofsko štivo negoli uzbudljiva literatura. Neobično je da  su moj čitateljski ukus u srednjoj školi formirali moji profesori hrvatskog u strukovnoj elektrotehničkoj školi pa sam čitala potpuno drukčiju literaturu od one koju su čitali vršnjaci u gimnaziji koji su se pripremali za društvene fakultete. Malo je reći „čitala“ – gutala sam knjige i iskreno uživala u njima. Ne znam smijem li reći da sam puno manje čitala na faksu gdje sam studirala književnost… Tada sam već počela kritički čitati tekstove  svojih kolega, mladih pripovjedača i pjesnika, a slučajno sam dobila i priliku pisati o njima. Doslovno sam s nepune 22 godine pokucala na vrata redakcije kulture Vjesnika – i pitala ima li mjesta za mene. Eh, mladosti i hrabrosti J.

Maja: Koliko ti je važna poezija u odnosu na prozu?

Sanja: Poezija mi je i u čitanju i u vlastitom pisanju stihova uvijek bila draža od proze, slobodnija za interpretaciju, područje u kojemu drugoga doživljavaš kroz samoga sebe. Iako, prošle sam godine uspjela dovršiti i svoj prvi roman, no, o tome još moram šutjeti neko vrijeme…

Maja: Odakle želja za pisanjem za djecu?

Sanja: Nisam nikada mislila da ću pisati za djecu. To se desilo pod „prisilom pričanja priča“ vlastitoj djeci. Kako ih imam četvero – čini se da je bilo neminovno da na tome nastane ozbiljnija „karijera“ dječje spisateljice J. U dječjoj literaturi sam, ipak, odrasla osoba koja se sjeća vlastitih djetinjih nesigurnosti i dvojbi, pa tako uvijek u podtekstu pokušavam provući neku poruku i pouku, onu rečenicu-dvije koje će biti ona „slamka spasa“ u trenutačnim razmišljanjima mladog bića. U nastanku je moj prvi roman za mlade, za kojega se nadam se da će uskoro i ugledati svoje čitatelje.

Slikovnice Sanje Beraković

Maja: Kako usklađuješ obaveze svakodnevnice i potrebu za pisanjem?

Sanja: Uskladiti majčinstvo i pisanje…hmm, bio je i još uvijek je izazov jer svojoj 13 godišnjakinji s autizmom trebam svakoga sata u danu i svake noći, pa nema manevarskog prostora za vlastitu ambiciju ili neki širi karijerni plan. Ovom prigodom zahvaljujem tvorcima crtanih filmova koji su „sponzori“ ovog teksta u njegovom brzinskom nastajanju dok sobom odzvanjaju neartikulirani zvukovi praščića i drugih likova te dječji napjevi.

Maja: Kako uspijevaš održati pozitivu usprkos svim obavezama?

Sanja: Iscrpi svakodnevni život i brige, što svatko od nas zna hodajući kroz život u svojim cipelama, ali pisanje i čitanje su bili i još uvijek su moje odredište za punjenje energijom, kominikaciju s vanjskim svijetom, i još važnije, sa samom sobom. I uvijek ću mu se vraćati.

 

Čekam da krene

Bol… oslobađajuća i glasna
da ne čujem sebe, sumnje i nadanja
da ništa ne priječi put i snagu raspada
…i crnog vina za poneku čašu previše
 
Dolazi li taj val
kojega čekamo od one večeri i snježnog jutra
kada smo držale prsten u rukama
plakale nad sumnjama
i ponovno vjerovale u čuda?
 
Hoće li nas naša sidra potopiti ?
 
Gdje je to stablo koje neće puknuti ove zime
od ovog silnog leda što nas okiva
za koje se možemo uhvatiti
ono koje stoji, štiti, opstaje
i u čiju zelenu krošnju ćemo s proljeća uroniti ruke
kao u kosu ljubavnika?
 
Čuješ li… dolazi proljeće

(Iz zbirke pjesama ONA POKRAJ)

 

Sanja Beraković, rođena je 1. listopada 1972. godine u Osijeku, gdje završava osnovnu i srednju školu. 1991. upisuje studij kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a tijekom studija (po vlastitim riječima) kreativno ispunjenje nalazi u bavljenju poezijom i novinarstvom, te tako na trećoj godini studija postaje redovita suradnica Vjesnikove kulturne rubrike. Surađuje i s Vjesnikovim tjednim prilogom za kulturu „Danica” te časopisom Matice hrvatske „Zor“. Tijekom 1996. godine novinar/suradnik je Hrvatske radiotelevizije u zabavnoj emisiji „Dobro jutro, Hrvatska“, a od 1997. u stalnom je radnom odnosu u Europapress holdingu na mjestu novinara-pretražitelja Interneta. Redovito je surađivala s časopisima i novinama: „Glas Slavonije” (objavljuje prikaze izložbi, press konferencije iz kulture, predstavljanje novih književnih izdanja, kazališne reportaže, intervjue…), „Cosmopolitan” (objavljuje tekstove o kulturološkim i ženskim temama) te u prilogu Jutarnjeg lista „namijenjenom mladima 21. stoljeća” Zabavniku (prikazi različitih sportova, knjiga i tema zanimljivih mladima).

Piše pjesme, scenarije za crtane filmove, kratke priče, dramske tekstove, strip-tekstove («Modra lasta»), dječje priče («Prvi izbor», «Kloks», «Radost»), književne recenzije i predgovore knjigama raznih izdavača te publicističke i novinske tekstove. Priče su joj objavljivane u „Večernjem listu“, časopisu „Libra”, „Antologiji ženskih priča 1964.-2004.“, zborniku „Ljubav je zakon” (Osječki dom) te kao Večernjakove krimi priče tijekom 90-ih; a pjesme u „Lirskom katalogu škole kreativnog pisanja“, a školu sam pohađala kod književnika Branka Čegeca tijekom četiri godine.

2007. objavila je zbirku poezije „Kugla nasred neba“ (KC Kalliopa, Našice), a pjesme su joj uvrštene i u antologiju Ane Horvat „Oblizujući suze“ 2015. godine. U suradnji sa Zrinkom Ostović 2008. objavljuje u izdanju «Naša djeca», Zagreb dvije slikovnice o prijateljstvu: „Hana i Njuškalo“ i „Nebesko prijateljstvo“, a njen igrokaz „Telefonska zbrka“ objavljen je 2015. u čitanci za 4. razred Školske knjige. Početkom 2000-ih bila je izvršna urednica portala Sretno dijete pišući i kolumne Mame Konja, recepte Iz kuhinje s ljubavlju te „Cyberuše“ – crnohumorne kratke priče. Kao autorica igrokaza 2016. surađuje u projektu rane edukacije prihvaćanja različitosti „Poštujemo različitosti”, Zrinke Ostović i Danka Butorca. Iste godine volonterski radi kao urednica i voditeljica emisije „Logos – tjedne doze poezije i proze“, Studentskog radia Unios, Osijek. Od 2017. do danas u njenoj „kućnoj radionici“ nastaju slikovnice „Brijunosauri“, „Brijunske šišmišarije“, „Šumska priča“, „Jedne noći na Velebitu“, „Leptiri“, „Složi boga svoga“, kao plod dugogodišnje suradnje s ilustratoricom Zrinkom Ostrović i dizajnericom i izdavačicom Tinom Dominić (Smak, Zagreb). Usto stiže i uredti tekst za slikovnice „Bajka o Ozaljskoj željeznici“ i „Krtica Talpa istražuje“.

I za kraj, pored nove zbirke poezije iz sanjinog pera uskoro se očekuje i izlazak dva romana za mlade.

 

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here