Autor: Aleksandar Olujić

Ovaj svijet napustila je Irena Vrkljan. Kažem napustila, jer osobe kao što je ona nikada ne umiru, samo se pretoče u drugu dimenziju, onu koja živi u ljudskim bićima i postaje sastavni dio njih samih.

Irena Vrkljan – prozaistica, pjesnikinja, prevoditeljica, dramatičarka… Nazvali su je hrvatskom Virginiom Woolf, što zbog osebujnog izraza a što zbog njene uloge u nastajanju ženskog pisma u hrvatskoj književnosti.

„Zahvaljujući krajnje iskrenom ogoljavanju vlastite intime, specifičnom ženskom senzibilitetu i udovoljavanju svim zahtjevima autobiografskog sporazuma, prema Philippeu Lejeuneu, svojim proznim prvijencem „Svila, škare“ Irena Vrkljan se upisuje na mjesto začetnice hrvatskog ženskog pisma.
(…) Ona koja je žene prva potaknula na pobunu, na promišljanje o sebi samima kao misaonim bićima koja imaju pravo na slobodno izražavanje i kreiranje života izvan kuće, na ostvarivanje sebe u područjima koja ih zanimaju, a ne samo u ulozi majke bila je Virginia Woolf. S obzirom na to da se Irena Vrkljan smatra začetnicom hrvatskog ženskog pisma, kritika ju voli nazivati hrvatskom Virginijom Woolf.“ (Mirna Brođanac)

Koliko je mladih djevojaka zahvaljujući Ireni Vrkljan skupilo hrabrosti i uzelo pero u ruke? Njihov broj će, naravno, ostati za sve nas nepoznanica, iako vjerujem da nije mali. Ali, Irenin opus nije samo žensko pismo, feministički diskurs, autobiografska proza ili nadrealistička poezija. On je sve to skupa i još puno više – mozaik sastavljen od krhotina života i snova i umjetnosti i osjećaja… Nešto što kad jednom uzmete u ruke postaje dio vas.

Zbogom Irena!

Irena Vrkljan
RASTANAK

Uzdah se otkinuo
s njenih blijedih usana
i uletio
poput mušice
u njeno oko
i pretvorio se tamo
u srebrnu suzu
koja je kliznula
niz njen obraz
njene ruke
niz stolice
na kojoj je mama sjedila
i zaboravila suzu
svoje ime
naša imena.

Irena Vrkljan
KADA SE UTRNE SVJETILJKA

Zašto se plašimo samoće,
obruča koji se širi u tijelu
kao veliko otočje nenastanjenih naseljen,
zašto odjeveni u šutnju
uvijek iznova pokušavamo preplivati
neko more, neke uspomene
koje neće ugledati kopna,
zašto plačemo zavijeni
u ponjave mlakih sati
i tražimo sitna zvona glasa
na zamišljenim rubovima postelje,
u granam koje padaju sa stropa
i nigdje se ne mogu zaustaviti
i nikad me ne mogu utješiti.
Da li se to noć osvećuje
zbog mjesečine rasute i prelivene
po trošnim škrinjama za suze,
a one su tako suvišne, te podsjećaju
na laki uzdah starog namještaja
i njegovo snuždeno uranjanje u zamračene kutove,
ili zbog dijelova proteklog razgovora
koji je naplavio strme zidove s ružama,
od kojih svaka vene sama za sebe,
da li zbog tišine, što nalikuje na bojište
gdje se u kapi slatkog sna
nijemo dozivaju iznošene haljine,
ili naprosto zbog nemogućnosti
da netko zapamti naše ime
i tek poslije
nečujno ode u noć.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

1 COMMENT

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here