‘Balkane, Balkane, Balkane moj…’

0
Foto: screenshot

Autor: Aleksandar Olujić

„Tko bi gori, eto je doli“, napisao je davno Ivan Gundulić, objelodanjujući tako vječnu istinu o tome kako i najveći i najmoćniji među svekolikom sitneži koja puže po prašini ovoga trećeg kamenčića od sunca, kako je to Jimi Hendrix lucidno nazvao naš planet, ma koliko se trsili biti iznad nje na kraju padaju u prašinu.

Inače, Jimijeva pjesma „Third Stone from the Sun“ iz 1967. godine svoje postojanje dobrim dijelom zahvaljuje SF romanu Georgea R. Stewarta „Earth Abides“ u kojemu je riječ o postapokaliptičnoj Zemlji kada neka nova, nepoznata bolest dovodi ljudski rod na rub izumiranja.

Skoro je puna godina dana prošla otkako se u našoj zemlji pojavio koronavirus, kojeg danas zovemo imenom Covid-19 što bi valjda trebalo sugerirati kako sada nekog vraga znamo o njemu i da u duelu obaranja ruke imamo šanse protiv njega. Koronavirus smo dočekali potpuno nespremni, uljuljkani u tupost totalnog neznanja, percipirajući ga kao nešto o čemu Kinezi trebaju brinuti, a ne mi punokrvni Europejci. No, jednom kada je nezvani gost ušao kroz vrata javnost se prisjetila zaraza koje su u ne baš predalekoj povijesti pomele tisuće i milijune života i to baš ovdje, kod “nas” (makar nas još nisu pustili unutar svojih zidova već smo još uvijek „ante muralis“).

Španjolka!

Uskrsla su sjećanja, zazvonio je mentalni alarm i već su nam se ustrašenima ukazale četiri sablasne spodobe kako uzjahuju konje. U panici smo gledali slike iz Bergama, dok se jeza slivala niz leđa okretali smo se oko sebe tražeći pomoć. U tom nam se trenutku ukazala jedna druga četvorka koja je nama žednima vrline ljudske izgledala poput vitezova (oba spola) u oklopima sjajnim od kompetencije, pameti, sposobnosti, autoriteta, stručnosti. Tako nam se bar pričinjalo.

No, vrijeme je pokvaren svat. Ono nagriza i radi rupe čak i na sjajnim oklopima otkrivajući ispod njih smjesu egoizma, oportunizma, nepotizma i uvlačenja u guzicu svake vrste i mjere. Od sjajnih vitezova bez mane brzo smo pred sobom imali samo ljude sa svim svojim manama. Vrline su iščezavale i ubrzo kao da ih nikada nije bilo. Tko zna, možda i nije. U svojoj očajničkoj potrebi za herojima našeg doba nalazili smo ih i tamo gdje istih nikada nije bilo niti će ih biti. U svojoj smo potrazi za junacima potpuno smetnuli s uma kako su one ideje i mjere koje su nam sa svojih pijedestala oni nudili kao bljeskove vlastitih genijalnosti još tamo u srednjem vijeku izmislili neki Dubrovčani.

Otrežnjenje je brutalan proces. Pogotovu ono koje se događa nakon pada nekih kojima smo toliko željeli vjerovati.

Koliko god da je Alemka danas „Pedro“ koji visi za sve, jer tko od nas ne bi cijepio svoju majku preko reda, mora nam biti jasno kako je ona samo simbol, aparatčik koji plaća zbog naših frustracija i njihove nesposobnosti, kako se lik velikog vođe, brata… predvodnika stada ne bi blatio. Nije Alemka kriva što smo mi u njoj tražili neku novu Milu Gojsalić, pa smo se razočarali kad su naša očekivanja ostala neispunjena. Umjesto junačkog epa dobili smo samo još jednu verziju tipične balkanske kaljuže.

Jednog dana nema me
da nikada ne dođem
prijatelje koje znam
ne poznajem kad prođem…
(Johnny Štulić, Balkan)

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here