Razorna moć prirode i poražavajuća nemoć čovjeka

0

Autorica: Tatjana Šaler-Olujić

U samo godinu dana sićušnom, nevidljivom virusu uspjelo je ljudima u cijelom svijetu promijeniti svakodnevnicu, što se još netom prije činilo nemogućim. Mnogi su zastali i zamislili se pitajući se kako nešto tako malo i nevidljivo može cijeli svijet navesti da više ne čini ono što je do tada činio. Ima i onih koji ne vjeruju u postojanje virusa, pa ne vide nikakvu prijetnju već samo ograničenja svojih sloboda. No, baš svi su shvatili da s prirodom nema šale kada je pored jedne stigla i druga prijetnja. Niz razarajućih potresa i posljedice koje su ostavili iza sebe zorno su pokazali svu razornu moć prirode i poražavajuću nemoć čovjeka.

Još 1807. o tome je u noveli „Potres u Čileu“ pisao njemački pripovjedač i dramatičar Heinrich von Kleist. Povijesna podloga novele je potres u čileanskom glavnom gradu Santiagu, koji se dogodio 13. svibnja 1647., pri čemu je stradala trećina stanovništva grada, oko 12 000 ljudi. Idejno-povijesno uporište novele predstavlja jedan od najrazornijih i najsmrtonosnijih potresa u povijesti koji se dogodio u Lisabonu 1. studenog 1755. godine, kada je po procjeni poginulo do 100 tisuća ljudi. To je bio jedan od najjačih potresa na Zemlji ikad, za kojeg geolozi vjeruju da je bio 9 stupnjeva po Richterovoj ljestvici, a pogodio je Lisabon na blagdan Svih svetih u 9.40, u vrijeme kada je stanovništvo bilo u crkvama. Na gradskim ulicama su se pojavile ogromne pukotine, a gotove sve crkve su se zbog svoje visine srušile. Urušeni crkveni krovovi značili su smrt za okupljene vjernike, dok su brojne toga dana upaljene svijeće izazvale požare u razorenom gradu. Nakon toga je uslijedilo još niz naknadnih potresa, a da katastrofi nije kraj pokazalo je nekoliko tsunamija koji su uslijedili. 85% grada je uništeno.

Niti jedan događaj nije tako uzdrmao optimističko–prosvjetiteljsku sliku svijeta kao taj potres u Lisabonu. On je izazvao dugotrajnu raspravu o pitanju teodiceje, tj. filozofske teologije čije je jedno od glavnih pitanja postojanje zla u svijetu. Filozofi su raspravljali o tome kako dobri, pravedni, svemogući Bog može dozvoliti da nesreća, patnja i zlo pogađaju čovjeka. Voltaire je tražio da se u postojanju zla preispita uloga Boga; teza Rousseaua je da ako je Bog savršen onda zlo nije Božja namjera niti prirodna katastrofa već posljedica ljudske civilizacije. Da nema gradova ne bi bilo ni tako razornih i fatalnih posljedica potresa. Nije Bog kaznio čovjeka već je čovjek sam sebi naštetio svojim neobuzdanim napretkom i udaljavanjem od prirode. Kant je na tu temu tvrdio da čovjek mora naučiti živjeti u skladu s prirodom i sam sebi priznati da nije centar Univerzuma.

João Glama ‘Terramoto de 1755’ (Museu Ncional de Arte Antiga)

Taj problem tematizira i Heinrich von Kleist u svojoj noveli konfrontirajući čovjeka s ekstremnim događajem, potresom. Prirodna sila izbaci čovjeka iz njegove rutine i pri tome se u novim uvjetima ogoli dobro i zlo u svom punom svjetlu. Iz perspektive događaja koji trenutno mijenjaju naše živote Kleistova novela, napisana prije više od 200 godina, djeluje nevjerojatno aktualno, a priča ide ovako:

Mladi Španjolac, siromašni učitelj Jeronimo Rugera učitelj u kući bogatog Don Henrica Asterona, zaljubi se u njegovu kćer Donnu Josephe i oni započinju ljubavnu vezu. Zbog te ljubavi, koja se izdigla iznad društvenih i religioznih konvencija, on biva otpušten a ona poslana u samostan. Unatoč tome što je njihova ljubav zabranjena, mladi ljubavni par nalazi načina da održava svoju vezu, a iz nje se rađa dijete. Josephe je poslana u zatvor i osuđena je na smrt. Jeronimo također završava u zatvoru.
Na dan njezina smaknuća očajni Jeronimo se odluči objesiti. U trenutku kada si je stavio omču oko vrata dogodi se strašan potres. Ta prirodna katastrofa spriječi ga u naumu da si oduzme život i spasi ga. On u razrušenim zidovima zatvora vidi priliku i bježi u slobodu. Vjerujući da je Josephe smaknuta odlazi na rub grada. Usput se nižu strašni prizori razrušenog grada, kraljevske palače u plamenu, ozlijeđenih ljudi i mrtvih tijela.
U dolini na rubu grada pronalazi svoju ljubljenu Josephe koja je također uspjela izaći iz razrušenog zatvora i spasiti njihovo dijete iz samostana. U toj su dolini utočište pronašli ljudi različitih staleža koji su, ne pitajući jedni druge tko su niti što su, pomagali jedni drugima, jer su u potresu ostali bez kuća. Shvatili su da su u ovoj situaciji upućeni jedni na druge. Josepha je dojila dijete Don Fernanda čija je žena u potresu bila ozlijeđena, a on im je je zauzvrat donosio hranu.
Na tom idiličnom mjestu otvorila se vizija jednog novog svijeta, nitko nije razmišljao o tome da je Josepha tek netom trebala biti smaknuta a da je Jeronimo bio u zatvoru. Izgubivši materijalna dobra nestale su društvena hijerarhija i društvene razlike. Prirodna katastrofa i patnja ljude je učinila jednakim. Potres je naizgled promijenio svijet kakav im je do tada bio poznat, a solidarnost i opća humanost je vladala u maloj zajednici u dolini na rubu grada. Opijeni tom atmosferom i vjerujući u dobrotu ljudi koja je, kako se činilo, nadvladala sve podjele iz starog svijeta Jeronimo i Josepha su odbacili planove da pobjegnu i odlučili tražiti pomilovanje od kralja.
Kako je ta idila zapravo bila krhka, te da institucije i ono što su one predstavljale nisu bile uništene, već samo nakratko onemogućene, pokazuju događanja u jedinoj nerazrušenoj crkvi u gradu kamo grupa iz idilične doline odlazi na misu zahvalnicu. Propovjednik na misi govori o potresu kao o Božjoj kazni za moralno posrnuće grada, a vjernici u crkvi vide Josephe i Jeronima kao krivce za to i traže njihovo kažnjavanje. U nastaloj gužvi dolazi do zamjene identiteta, Don Fernanda zamijene za Jeronima a vjernici pretvoreni u užarenu masu za njega traže smrt. Josephe je ubijena pred crkvom, Jeronima ubija vlastiti otac, a Don Fernandov sin biva ubijen strašnom grubošću lokalnog moćnika koji je djetetu razbio glavu o crkveni zid. Don Fernando i njegova žena, nakon što se masa povukla, uzimaju sina Josephe i Jeronima i odgajaju ga kao svog vlastitog kojeg su izgubili.

Ljudi u noveli pokušavaju iza katastrofe koja ih je snašla spoznati smisao ili Božju volju. Kleist se u noveli nadovezuje na filozofsku raspravu koja se desetljećima vodila nakon potresa u Lisabonu, no ne daje odgovor na pitanje o ulozi Boga u ljudskoj patnji već kroz likove izražava razne aspekte te problematike. Kleist se u vrijeme prije nastanka novele nalazio u krizi, izgubio je vjeru u znanost i čovjekovu sposobnost da postane bolji. Smatrao je da je ljudski um ograničen i čovjek u ovom životu ne može naći istinu. Svijet je stoga samo privid naše subjektivne spoznaje pa na pitanje „zašto?“ nema jasnog odgovora kojeg razum može spoznati. Zato se cijelom novelom provlači slučaj koji upravlja događajima. U Kleistovoj slici svijeta razum su zamijenile sudbina i slučaj, čemu su ljudi bespomoćno izloženi pa tako Bog koji vlada svijetom nije zao već neshvaćen.

Gledajući razorne posljedice potresa i strahujući od stalnog podrhtavanja tla ne mogu a da si ne postavim pitanje kao mnogi prije mene: zašto? Gledajući reportaže o ljudima koji više od dva tjedna nakon potresa prvo na kiši a zatim pod snijegom i na velikoj hladnoći još uvijek žive bez krova nad glavom, bez alternativnog smještaja, bez struje, vode, sanitarnog čvora i grijanja ne mogu a da se ne pitam: zašto? Gledajući vijesti o tome kako se u predivnom valu humanosti, solidarnosti i nesebične pomoći koji je preplavio pogođeno područje osim nesebičnih volontera pojavljuju prevaranti, nakupci, kradljivci i nesposobnjakovići bez imalo empatije ne mogu a da se ne pitam: zašto? Gledajući kako naša politička „elita“ još od prije pojave epidemije živi u samoizolaciji, na distanci od ostalih, te kako s Olimpa ne vidi ljude u potrebi a svoje afere svodi na nevidljivost jednog negiranog virusa ne mogu a da se ne pitam: zašto?

Jesmo li se kao ljudi toliko uzoholili opijeni tehnološkim napretkom tako da se sami sebi činimo svemogućima i nedodirljivima? Jesmo li se životnim motom: „brže, više, još“, toliko odvojili od sebe i od prirode te tako narušili ravnotežu da nam se prirodne katastrofe, klimatske promjene, zlo i ljudska zloća vraćaju kao bumerang? Ako smo već kao ljudi nemoćni da izbjegnemo prirodne katastrofe zašto nismo u stanju obuzdati ljudsku sebičnost, zlo, nedostatak empatije, pohlepu i neumjerenost?

Pošto razumom ne možemo sagledati širu sliku složit ću se s Kleistom i odgovorit ću: „ne znam“. Plan Univerzuma i Božja providnost su unatoč napretku znanosti za ljudski razum i dalje neshvatljivi. Znam samo da je ova prirodna katastrofa ogolila niz nepravdi i sramota za društvo u kojem živimo. Godinama zanemarivano i osiromašeno stanovništvo Banije te neodgovorna i kriminalna gradnja kuća u poslijeratnoj obnovi nažalost su samo jedna od sramota u nizu o kojima je morao zagrmjeti potres da bi se čule i vidjele.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here