Adio Tonko!

0

Jučer je prestalo kucati srce Tonka Maroevića. Iznenada, bez upozorenja i ostavilo nas pred praznim mjestom za stolom.

Imam osjećaj kako Tonka poznajem cijeli svoj život. Od kako me počela zanimati umjetnost susretao sam se s njegovim tekstovima, bili to eseji, rasprave, kritike ili predgovori, monografije… i brzo sam ga prisvojio kao svoga. Postalo mi je nekako najnormalnije da je uvijek i nanovo tu negdje, blizu, naviknuvši se na to kao na zrak ili vodu što nas okružuju, onako kako se navikavamo na najbližeg prijatelja.

Sad mu moram reći zbogom.

 

Tonko Maroević rođen je u Splitu 22. listopada 1941. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je 1963. studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti, te 1976. godine doktorirao temom “Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas” (objavljeno kao knjiga “Napisane slike” 2007.), a od 1965. do 1970. bio je asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti. Od 1970. do umirovljenja 2011. radio je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu.

Pjesme je objavljivao u više zbirki počevši od pjesama u prozi „Primjeri“ i „Slijepo oko“ prema onima nastalim u kasnijoj fazi njegovog pjesništva: „Motiv Genoveve“, „Trag roga, ne bez vraga“, „Četveroručno“, „Sonetna struka“, „Black & Light: versi od prigode“, „Redak mulja, redak pjene“, „Drvlje i kamenje“. Kao književni kritičar bavio se suvremenim hrvatskim pjesništvom i starijom hrvatskom književnošću, kao i talijanističkom problematikom, a njegovi radovi skupljeni su i objavljeni u knjigama: „Dike ter hvaljenja“, „Zrcalo adrijansko: obilježja hrvatsko-talijanskog jezičnog dijaloga“, „Klik!: trenutačni snimci hrvatskog pjesništva“, „Pohvala pokudi“, „Družba da mi je: domaći književni portreti“, „Skladište mješte sklada“. Sastavio je antologije hrvatskog pjesništva „Uskličnici“ i „Svjetlaci“ te antologije katalonskog pjesništva „Bikova koža“ i „Riječi za jedan lapidarij“.

Istraživao je suvremenu hrvatsku likovnu umjetnost, objavljivao likovne kritike i rasprave u stručnim časopisima i novinama, pisao predgovore katalozima i grafičkim mapama (Z. Bourek, J. Bratanić, R. Goldoni, Z. Keser, A. Kuduz, V. Kuliš, Ž. Lapuh, I. Lovrenčić, E. Murtić, Š. Perić, H. Šercar, I. Šiško, M. Šutej i dr.) od kojih je mnoge probrao u knjizi „Slikanje i slikama predgovaranje: pisani portreti“ te monografijama (Nives Kavurić-Kurtović, Zlatko Kauzlarić Atač, Vojin Bakić, Antun Zuppa, Antun Babić). Članke o naivnoj umjetnosti, pisane u periodu 1968.–2012., skupio je u knjizi „O naivi i autsajderskoj umjetnosti“. Prevodi s nekoliko jezika (G. Cavalcanti, Dante, F. García Lorca, G. Mascioni, G. Papini, F. Petrarca, R. Queneau, L. Sciascia i dr.), a o iskustvu prevođenja Jorgea Luisa Borgesa napisao je traduktološko-esejističku knjigu „Borgesov čitatelj“.

Dobitnik je Nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo 2013. te nagrade Goranov vijenac za pjesnički opus 2018.

Od 2002. godine bio je redoviti član HAZU.

 

Savila se, savila se rečenica pod teretom namjera i pala na koljena pred veličanstvom pretpostavljenog zadatka. Puzajuć prizemno možda će se bolje prilagoditi kamenu, i lakše ispisati na podu sjene rasta i leta, hlapljenja i uzgona. Zaboga, ne drži je ni sila teže niti vuče korijenje, privlače je jedino bobice gorkih plodova, krimići blistavih zrnaca, putovi rasutih postaja. Popostat će na trenutak, sve više postajati gujavica, rečena zaludnica, pobornica pokornog prianjanja uz kvržice i čvoriće, uz krhotine i zrnca. Ili će se pukim odvijanjem zabiti u meso ili će usmjerenim gibanjem provrtiti dobro jutro ili pak će skokovitim nizanjem prebaciti mjeru i okvir? Ništa od toga, nezavidni motrioče na razmaku, urasti će izravno u tkivo, zaplesti se u vlastite putanje, nastaviti gristi svoj poslu vični, poslovični, slovčani, slogovni i ionako rascijepljeni rep.

(Tonko Maroević, Drvlje i kamenje I.)

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here