Kako čovjek stari jutro mu postaje najvažniji dio dana. U mladosti jutra su nevažna, može ih se prespavati, može ih se negirati, može ih se jednostavno ignorirati i dan započinjati o podnevu, u pola tri ili iza pet. Svejedno. Ali s godinama jutra postaju sve važnija i nije ih više moguće bojkotirati. Treba stići do posla, no prije valja razvesti djecu po vrtićima i školama. Prvo svoju, pa onda djecu svoje djece. I tako desetljećima. Tijelo se toliko privikne na jutro, na prvu jutarnju kavu, na prvu cigaretu, na prve jutarnje vijesti da više i ne zna drugačije započeti dan.

Osvanulo je prvo svibanjsko jutro. Rominja lagana kišica. Jutro bez budnice. Oblačno prvosvibanjsko jutro koja je obradovalo poljodjelce jer im tople kapi proljetne kiše natapaju sušna polja i vinograde. Na mjestu gdje se uski gradski krvotok Ilice razlijeva u veliku aneurizmu trga Prvog Predsjednika RH nigdje nikoga. Nema muvinga. Nema zviždaljki. Ničeg nema što bi podsjetilo na prvomajska zbivanja od lani; ni na crvenoj Trešnjevci niti u Maksimiru. Međunarodni praznik rada a sve utihnulo, utonulo u beskonačnu mirnoću. Nema zvižduka s Bukovca. 1. svibanj 2020.

Dana 1. svibnja 1886. u Chicagu je prosvjedovalo oko 40.000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u 3 osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog uzdizanja. Policija je intervenirala oružjem i ubila šest, a ranila oko 50 radnika. Mnogo je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju. U spomen na krvoproliće u Chicagu, na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će se 1. svibnja svake godine održavati radnički prosvjedi. Već sljedeće 1890. taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva. I u Hrvatskoj praznik rada počeo se slaviti 1890. Hrvatski radnici istaknuli su zahtjeve u znaku tri osmice. Zagrebački su radnici kao uvod u proslavu te godine održali niz štrajkova i skupova. U zgradi Hrvatskoga doma, kako su pisale Narodne novine, govornici su na velikoj radničkoj skupštini pred 1000 radnika naglašavali: “Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi”.

Dječačka mi je prvomajska jutra ožigosala pleh muzika, kao Pavlovljevom psu, nepogrešiva asocijacija na Praznik rada. Građanski običaj nedjeljne promenade uz limenu glazbu iz paviljona lokalnog parkića u socijalizmu je živio tek u prvomajskom ranojutarnjem stupanju Gradske limene glazbe po ulicama uz koračnice i borbene budnice. Prvi maj nije bio praznik važan kao Uskrs ili Božić, ali nije bio niti tako beznačajan kao Dan Republike. Bio je nešto između, radno-neradni dan u vinogradu uz kotlovinu, u prirodi, na čistom zraku u zelenilu friško olistale šume. Praznik koji je pokušao zadržati svoj smisao podjednako udaljen i od klerikalnih i od komunističkih dogmi koje ga htjedoše pridobiti na svoju stranu.

U studentskim danima pojam rada logikom svakodnevnice dobije novo značenje. Studentima dan može početi ili završiti bilo kada, pa jutro izgubi svoju osobnost. Jutro dobije smisao po početku dana drugim ljudima koje usput srećemo. Na primjer po svitanjima u prvim tramvajima. Hita od Remize prema Žitnjaku prva trojka avenijom Proleterskih brigada. Najradničkiji tramvaj Metropole koji i danas vozi samo radnim danom; istom trasom samo drugim ulicama. Trojka zapunjena pospanim mladim ženama što sa zapadne periferije grada hitaju na istok prema apsolutnom industrijskom središtu Eseferjota gdje će za petnaest minuta započeti osmosatno, neprekidno hranjenje beskonačnih proizvodnih traka vrhnjem, mlijekom i jogurtom; čokoladicama, majonezom i uljem.

Jednog sam takvog jutra nakon noćnog tulumarenja u nekom unajmljenom stanu na rubu Metropole napisao svoje posljednje stihove. Teško da bih se mogao prisjetiti prvih stihova koje sam napisao ali posljednjih se svakako dobro sjećam:

Rano je jutro Ksenija.
Čeka te pusta avenija.
Tvornica siva na kraju grada.
Ja znam da je vrijeme heroja rada
odavno prošlo, pedeset i neke,
a tvoje su ruke nježne i meke.
Nisu za šljaku, herojska djela.
Rade ono što nisi htjela.
Za sobičak mali i malo jela.

Čovjek se lako pomiri da mu talent nikad neće doseći razine Kranjčevićeve lirike ili Matoševih soneta, iako, iskreno govoreći, Kranjčevićeva oda Radniku je zapravo patetično literarno smeće. Ipak preraditi Rajkovu i Zrinkovu Milenu u socijalnom stilu polutalentiranih sovjetskih umjetnika iz dvadesetih godina dvadesetog stoljeća kojima je milije bilo o radu glagoljati nego držati lopate bješe ispod literarne razine osamdesetih, ma koliko ona zapravo niska bijaše u to nejunačko vrijeme državne štednje, hrvatske šutnje i bijednih aparatčika koji su vladali iz Kockice; pa čak ako se u obzir uzme i neprospavana noć s puno alkohola. Osamdesetih je u zraku mirisalo na prevrat. Na početak utrke za nekretninama i kapitalom. Mirisalo je na tajkunizaciju, na vrijeme kad će rad biti prezren, a socijalna poezija potpuno izlišna.

Prošlo je otada puno godina. Život se poslije studentskih dana naglo ubrza, obveze sustižu jedna za drugom pa se nema puno vremena posvetiti razmišljanju o dugoročnijem smislu svakodnevnice. Da nas nije zadesila ova karantena uzrokovana korona virusom danas bi bio negdje u Virdžiniji i vrtio Root skripte razmišljajući o elektronima. Ovako premećem jastuk s jednog na drugi kraj i čekam zoru. Promišljam razne izgledne scenarije koji su se mogli dogoditi. Što bi bilo da je bilo…? Starost teško dočekuje jutro. Noći se oduže, misli i prisjećanja klize s lijeve u desnu polovicu mozga i nazad. Gužva u Corpus callosumu.

Ovogodišnji sindikalni e-prosvjed posljednji je čavao zabijen u lijes u kojem, tko zna od kada, počiva preminuli Rad. Generacijama se djeci govorilo: „Uči sinko uči, ako budeš učio nećeš morati raditi.“ I s vremenom su svi naučili. Ne raditi. Proizvoditi se ne isplati. Sve je bolje nego raditi. Još samo vlasnici kafića i birtijaši uzdišu da bi radili, ali nije to zbog iskrene želje za radom već im fali onaj nefiskalizirani promet koji ostvare od stranih turista i domaće klijentele koja ne inzistira na izdavanju računa.

P.S.
Prije četiri godine točno 1. svibnja vraćao sam se iz Amerike. Na aerodrom me vozio taksista kojeg sam prema crtama lica locirao negdje u središnju Aziju. U nevezanom razgovoru spomenuh mu da je danas međunarodni praznik rada, na što je on samo odmahnuo rukom i dodao nešto u stilu: „Ah vi Europljani, uvijek nešto slavite.“ Pokušao sam mu objasniti da je praznik zapravo nastao zbog ovdašnjih događanja, u Chicagu, ali to nije previše zanimalo američkog imigranta, on je svojih osam sati kulture već odavno konvertirao u drugi, a rado bi i onih osam sati odmora reducirao na pola kad bi samo mogao naći treći posao. Na rastanku mi je ljubazno izvadio torbe iz prtljažnika na kolica, jer meni je danas ipak praznik, a on ne vidi nikakve svrhe osim radom ispuniti svaki dan ostatka svog života, jer kako bi se uostalom neradom mogao slaviti rad.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here