12. travnja 1961. u svemir je poletjela prva letjelica s ljudskom posadom, astronautom Jurijem Gagarinom. Sovjetska noseća raketa Vostok lansirana iz Bajkonura po prvi je puta u Zemljinu orbitu ponijela ljudsko biće! Let je trajao točno 1 sat i 48 minuta. Kad ste u kapsuli koja rotira oko Zemlje sile koje djeluju na vas se ponište i vi se nađete u takozvanom bestežinskom stanju. Pojmovi gore i dolje, zagube svoj smisao. Sva vaša muskulatura prilagođena životu na Zemlji izgubi privremeno svoje evolucijske funkcije. Skoro svaka vaša nesraštena koščica, a odrasla ljudska jedinka ima ih u prosjeku 205, izgubi svoju zemaljsku svrhovitost; osobito one najveće.

BEDRENA KOST (sprijeda), 1. glava, 2. vrat, 3. veliki obrtač, 4. mali obrtač, 5. tijelo, 6. vanjski zaglavak, 7. unutarnji zaglavak; a – najčešće mjesto prijeloma

Bedrena kost (lat. femur) ili natkoljenična kost najduža je i najjača kost u čovječjem tijelu. Sastoji se od trupa te gornjeg i donjega kraja. Na gornjem je kraju glava femura, koja se uzglobljuje u zglob kuka. Ispod glave je vrat, koji se u starijih osoba s izraženom osteoporozom često lomi pri padu. Na spoju vrata i trupa femura dva su obrtača (trohanteri), koji služe za hvatište mišićima. Na donjem su kraju trupa dvije kvrge (kondili), koje se uzglobljuju u koljenskom zglobu.

Dosjećam se slike iz jednog osnovnoškolskog udžbenika. Na slici uspravljena bedrena kost, a na nju naslagana tri Fiće (Zastave 750). To je trebala biti zorna ilustracija kako je čovjek od prirode sazdan kao jako biće. Istina, femur je kod svih sisavaca čudo prirode, a posebno kod onih koji hodaju uspravno. Ipak i to je lomljiva kost, naročito ako vanjski udar ne ide po osi već dolazi sa strane. No bedrena kost nije samo medicinski već i fizikalni fenomen. Profesor Walter Lewin u svom predavanju koristi bedrene kosti sisavaca kako bi ilustrirao fizičarski pristup problemima. Video lekciju na Youtubeu toplo preporučam pogledati! Možda zbog nje nećete postati ni fizičar niti znanstvenik, ali ćete sigurno bolje razumjeti kako znanost sagledava probleme i kako ih pokušava rješavati; dobiti dojam kada i koliko se u znanost možete pouzdati.

Mene slika bedrene kosti uvijek iznova natjera da promišljam smisao legende koja i obih dana kruži Internetom. Priča kaže da je jednom jedna studentica upitala američku antropologinju Margaret Mead koji kulturni artefakt smatra prvim znakom civilizacije. Nasuprot očekivanjima studenata da će profesorica početi govoriti o upotrebnoj grnčariji, alatima za lov ili o vjerskim rukotvorinama ona je bez razmišljanja odgovorila da je prvi dokaz civilizacije zaliječeni prijelom natkoljenice stare 15 tisuća godina. U društvima bez blagodati suvremene medicine potrebno je oko šest tjedana mirovanja da bi takav prijelom zacijelio. U životinjskom svijetu slomljena noga znači sigurnu smrt. Ranjeni stvor brzo postaje hrana grabežljivcima. Slomljena butna kost koja je zacijelila neprijeporan je dokaz da je neka osoba zbrinula unesrećenog, povezala mu ranu, odvela ga na sigurno i štitila tijekom oporavka. Zacijeljeni femur ukazuje na to da je čovjek pomogao čovjeku i vjerojatno ugrožavajući vlastiti spasio tuđi život. Ta 15 milenija stara bedrena kost svjedok je moralnih uzusa praljudi i očigledni dokaz postojanja civilizirane zajednice. Valja se toga prisjetiti i danas kad utilitarne vlade i pojedinci sve glasnije zastupaju ideje kako samo oni snažniji, jači i bolje prilagođeni trebaju živjeti, a one druge prepustiti sudbini, pa kako im bude. Danas su ti drugi stari, nemoćni i bolesni, prije osamdeset godina to su bili oni druge rase ili boje kože. U budućnosti će to možda biti oni druge vjere ili već drugačijeg nečeg što se eto sada baš ispriječilo našem sveopćem prosperitetu, našem ekonomskom rastu, našoj civilizaciji.

U moderno doba rijetko imamo priliku civiliziranost izravno dokazivati spašavajući tuđe živote. Uobičajeno je da uljuđenost pokazujemo pristojnim ponašanjem i kulturnim ophođenjem. Kao profesor utvaram si da je podučavanje također važan oblik ne samo pokazivanja već i izgrađivanja civiliziranosti. Vjerujem da se znanjima i pameću svijet oko nas može učiniti podnošljivijim, boljim, ljudskijim. Iako je veoma teško nadmašiti slikopisne predavačke vještine profesora Lewina svako predavanje u živo ima svoj jedinstveni šarm jer za razliku od snimljenih lekcija tu postoje živi sugovornici. Svoje studente uvijek hrabrim da postavljaju pitanja pa makar me zbog toga morali prekinuti u pola rečenice. Predavanje je predavanje: jednosmjerno. Razgovor, e to je komunikacija: život i civilizacija.

Nema boljeg načina za raspraviti stvari nego razgovorom. I u privatnom i u poslovnom životu. I na televiziji. Svjetski neokrunjeni kralj razgovora u živo je bez sumnje Larry King. Još i danas pamtim njegov razgovor s Gaddafijem. Te 2009. doputovao sam u USA na isti dan kad i pukovnik Muammar al-Gaddafi koji je svoj čador razapeo u stražnjem dvorištu njujorške obiteljske kuće, tada kontroverznog poduzetnika, Donalda Trumpa. Larry je već tada bio u poznim godinama ali su mu riječi i um bile beskrupulozno oštre. Današnji klinci ne znaju tko je Larry. Njih kljukaju nekakvim Grahamom Nortonom i njegovim plitkoumnim razgovorima sa slavnima za površne. Williamu Walkeru sam jednom dao jednu njegovu emisiju svoje pažnje; poslušao ga tada i nikad više. Kad naletim na njegov show na nekoj od slobodnih američkih TV postaja brzo preokrenem na reklame. Kad na isti naletim na domaćim postajama instant prebacim na astro-show.

I na domicilnim televizijama popularno je kad se sučele dvojica. Jedan pita, drugi odgovara. Ako je novinar inteligentan, a sugovornik zanimljiv eto ti jeftinog domaćeg TV programa. Nema televizije da nema bar jedan-dva talk showa. Državna čak i više. Nema tko se nije okušao u razgovoru sa zvijezdama. Ipak među svima njima samo je jedan neupitni bard intervjua. Romano Bolković. Ne samo da je jedini koji je u toj formi imao prilike ranih devedesetih voditi provokativni razgovor s prvim predsjednikom RH već često ugošćava široj javnosti potpuno nepoznate ljude koji su, pokaže se poslije, imali što reći, a ne kao ostala novinarska klika koja se laća tog posla računajući samo na jednu jedinu kartu: da uistinu želimo znati još ponešto nevažnih činjenica iz života potpuno izlišnih ljudi koji su iz nekog efemernog razloga postali slavni.

Neko večer je Romano ugostio generacijskog kolegu Nebojšu Subanovića. On je meteorolog, prvi privatni meteorolog u Državi. S nama je slušao predavanja prve dvije godine. Poslije su kolege meteorolozi koji su dobili iste diplome, inženjera fizike, kao i mi učili sasvim druge stvari. Ipak u razgovoru se dade primijetiti jedna zajednička crta svih koji su ikad studirali fiziku: odmjerenost i argumentacija, rijetkost u današnje vrijeme sveopće estradizacije i odsustva općeg obrazovanja. Nebojša pomno bira riječi kad govori o klimi. Izbjegava dati jednostavne i jednosmjerne decidirane odgovore o klimatskim promjenama. Razlika u odnosu na onih 11 111 svjetskih i 555 domaćih znanstvenika kojima je baš sve jasno; koji su toliko sigurni u svoja znanja da ih više i ne propituju već aktivistički nude spasonosna rješenja formulirana u 11 točaka. Nebojša ništa ne tvrdi. On nije aktivista. Pokušava argumentirati. Racionalno. Domaćem Larryju Kingu svo to promišljanje pred kraj emisije već pomalo ide na živce pa lakonski nastoji zaključiti da klimatskih promjena i globalnog zagrijavanja nema. E, kad bi stvari bile baš tako jednostavne.

Ne znam zašto novinari uvijek imaju silnu potrebu gledateljstvu servirati zgotovljene istine i osloboditi ih svakog razmišljanja. Je li to zbog prepotentne žurnalističke vjere u osobnu bogomdanost ili zbog podcjenjivačkog stava spram vlastite publike nije sasvim jasno? Svejedno, dođe na isto. Možda je to zato što danas sve manje ljudi vjeruje u Boga. Preživjele vjerske dogme već im se dugo čine stranim, a suviše su lijeni promišljati Krista. S druge strane u nešto se vjerovati mora. Pod svaku cijenu valja iznaći, bar naoko, sigurni oslonac. Neko Zlatno Tele. Neki izvor pouzdanih Istina, pa makar i takvih što cure s malih ekrana. Danas ljudi vole vjerovati u znanost i znanstvenike; i one koji se takovima pričinjavaju. Jedan moj kolega svikava vrtićke klince na znanstvene istine pričajući im o Svemiru, Velikom prasku i zvijezdama. To se danas zove popularizacija znanosti, mada meni sve to skupa više liči na indoktrinaciju; na vjeronauk nove vjere: ateizma. Bojim se da će jednog dana znanstveni fundamentalizam ubiti samu bit znanosti jednako kako je vjerski fundamentalizam progutao vjeru. Teško je danas sagledati što će nam tada preostati. Tko ćemo postati? Kako ćemo izgledati? O čemu ćemo razmišljati? Hoće li naša bedrena kost evoluirati u nešto više pripravljeno za manje uspravan hod.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here