Strah

0

Autor: Aleksandar Olujić

Kod mojih bake i djeda u smočnici je uvijek bila po jedna čitava vreća soli i šećera. Čim bi načeli tu vreću išlo se u trgovinu po novu. Brašno su imali svoje, od vlastite uzgojene pšenice koju su mljeli u mlinu u nekoliko navrata godišnje. Ono se čuvalo u posebnoj prostoriji, a kad bi njegova količina pala ispod nekog njihovog minimuma tovarile su se vreće pšenice i vozile u mlin, a kući su se vraćale vreće mirisnog brašna.

Mi, djeca smiuljili bi se na tu njihovu navadu da uvijek imaju zalihe nečega što si mogao kupiti u svakoj trgovini, ne shvaćajući povod njihovom ponašanju. Nismo bili svjesni kako ih zbog onoga što su u životu pretrpjeli na to tjera jedna od najjačih emocija – strah.

Kažu da su emocije biološke reakcije povezane s nervnim sustavom, mislima, osjećajima, reakcijama u ponašanju i stupnjem zadovoljstva i nezadovoljstva. Javljaju se kao mentalni odgovor na određenu situaciju i uključuju fiziološke, iskustvene i kognitivne aspekte. Jedan od najvećih psihologa današnjice Paul Ekman, tvorac „atlasa emocija“, je ustanovio kako postoji šest emocija koje su univerzalno poznate svim ljudima na svijetu i klasificirao ih je kao osnovne emocije. To su: ljutnja, prijezir (gađenje), tuga, sreća, iznenađenje i strah.

Strah je vrlo neugodna emocija koju izaziva svijest o nekoj prisutnoj ili nadolazećoj opasnosti i pošto je zbog utjecaja na ponašanje imao bitnu ulogu u preživljavanju, smatra se najstarijom emocijom u razvoju ljudskih bića. Neke vrste straha su očito imale veliku ulogu u evoluciji ljudskog roda, a druge su bile odgovor na nove situacije u kojima su se našli, odnosno ljudi su se temeljem iskustva naučili bojati nekih stvari.

Što je motiviralo moju baku i djeda na kupovinu zaliha nekih osnovnih potrepština? Vjerojatno strah od gladi, od nestašica kojih su iskusili nekoliko u životu i koje su ih naučile kako postoje situacije u kojima ni novac niti zlato ne mogu ispuniti prazan stomak. A mi se ovih dana na vlastitoj koži susrećemo s bliskim rođakom njihovih strahova: strahom od bolesti.

Dvojica od četvorice jahača Apokalipse.

Ne treba miješati strah od bolesti i hipohondriju. Strah je emocija, koja se može ispoljavati u različitom stupnju intenziteta kao oprez, tjeskobni strah, panični strah i užas, dok je hipohondrija psihički poremećaj.

Koliko je intenzivan strah od bolesti kod ljudskih bića najbolje pokazuje to da su i u drevnim zapisima sačuvani podaci o izbijanju epidemija raznih bolesti kao značajni, pa čak i presudni, događaji u povijesti naroda i država. Stoga nam je poznato kako je oko 430. godine pr. n. e. za vrijeme Peloponeskog rata u Ateni izbila epidemija „atenske kuge“ (radilo se vjerojatno o epidemiji malih boginja, ospica ili tifusa) od koje je umrlo između 75 i 100 tisuća ljudi, a među žrtvama je bio i Periklo. Ne treba ni spominjati kolike su bile društvene konsekvence te epidemije na Atenu i antičku Grčku. Puno strašnija od atenske bila je „antoninska kuga“ (slično kao i u Ateni radilo se vjerojatno o malim ili velikim boginjama) koja je pogodila Rimsko carstvo između 165. i 180. godine n. e. i koja je odnijela ogroman broj žrtava, govori se čak o 10 milijuna umrlih među kojima su bili i carevi Lucius Verus i Marcus Aurelius Antoninus.

Na žalost, čovječanstvo će pogoditi i gore epidemije i pandemije. Tako je u 8. stoljeću od epidemije malih boginja u Japanu umrla trećina stanovništva, a na području današnjeg Meksika je u 16. st. od tzv. „cocolitzli“ epidemije (jedne ili više misterioznih bolesti) umrlo 80 % stanovništva, uglavnom domorodaca. Najpoznatije i najsmrtonosnije su bile epidemije kuge ili „crne smrti“ koja je požnjela dvije trećine stanovništva Europe uzevši živote između 75 i 200 milijuna ljudi, te „španjolke“, španjolske gripe koja je uzrokovala više smrti nego I. svjetski rat.

I mi smo se u novijoj bolesti susretali s epidemijama. Još se sjećam epidemije velikih boginja 1972. u Jugoslaviji i toga kako su nas cijepili u školskoj učionici, kao i zabrinutih izraza lica roditelja i starijih. Još bolje se sjećam kada je ’80-tih izbila panika zbog AIDS-a. Za sve nas zaraza AIDS-om u to vrijeme bila je isto što i smrtna presuda. Neznanje, zablude, panika, stigmatiziranje oboljelih… Trebale su godine osvještavanja da bi AIDS i oboljele od njega počeli promatrati drugačije nego Božjom kaznom za pedere. Prema podacima WHO od infekcije HIV-om je do kraja 2018. umrlo 32 milijuna ljudi, a broj oboljelih se procjenjuje na 37,9 milijuna. I mada je učinjen veliki napredak u liječenju bolesti, lijeka kao ni cjepiva protiv kuge modernog doba još uvijek nema. Ali, oboljeli zahvaljujući velikom angažmanu brojnih organizacija, udruga i poznatih pojedinaca kao što su zvijezde iz show businessa, sporta i društvenog života se više ne tretiraju poput gubavaca.

Zapravo je strašno koliko čovječanstvo strepi od izbijanja neke nove zarazne bolesti. Strah od izbijanja zaraze koja će zbrisati čovječanstvo i izazvati apokalipsu štof je mnogih filmova. Čega se bojimo gledajući „I am Legend“ ili „The Walking Dead“, da će nas mutanti (Darkseekers) i zombiji požderati ili da ćemo mi postati oni?

Mnoga su lica našeg straha i njegovo drvo daje različite plodove. Neki od njih su odvratni, neki izdržljivi, a neki nam pomažu da ostanemo živi, naučimo nešto vrijedno, pa čak i da postanemo bolje osobe.

Ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da svaka zvjerka ostavi svoj trag!

Koronavirus je pao po našim bregima.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here