„Ima nas lipih, a ima i vas grubih“ rekli bi moji dugootočki prijatelji. Kako je s ljudima tako je i s vremenima. Nekom se dan, tjedan ili, ne daj bože, čitav mjesec učini teškim i nepodnošljivim, dok će se taj isti dan, tjedan ili mjesec nekom drugome opet učiniti sjajnim i nezaboravnim. Neki vjeruju da su dani onakvi kakovim ih prikazuju na vijestima, dnevnicima ili u novinama, drugi pak dane farbaju vlastitim očekivanjima i uspjesima. Meni je svaki dan dobar, pa tako i pozdravljam ljude od rana jutra do kasne večeri: „Dobar dan!“ S vremena na vrijeme svemirske sile, svjetski moćnici ili tek slučaj znaju se dobrano potruditi da mi pokvare jutro, ali do noći obično sve dovedem u red i sasvim mirno utonem u san. Nije to uvijek lako ali, vjerujte mi, isplati se.

COVID-19 hara Europom, zapravo Italijom ali to je za male latifundije i beznačajne EU države koje gaje intenzivne ekonomske veze sa sjevernotalijanskim capoima isto. Zatvorene granice baciše u bed ljubitelje veronske opere i kasnovečernjih laganih objeda na račun državnog proračuna uz litre slabog sladunjavog talijanskog vina i veliki pjat špageta na milanski za predjelo koje valja pokusati a da se ne pošprica hrvatska kravata. Zatvorene granice baciše u bed stotine Puležanki, tisuće histrijanskih bedinerica što pola mjeseca brišu posrane guzice prestarjelim Talijanima da bi zaradile za par grama čarobnog praha koji će njihovim najmilijima dan-dva garantirati high-life jednako kao što isti, bijeli prah, osiguraše ugodan život premilom im grdonačelniku.

COVID-19 bacio u bed i domoljubne i ne domoljubne Hrvate. Komuniste i republikance. Suvereniste i regnikolarce. Svi nešto morguju i zanovijetaju. I oni što ne daju ravnice i oni što bi te iste ravnice uvalili nekom savojskom princu da im bude kralj Hrvatske, princ Bosne, markiz Hercegovine, vojvoda Dalmacije, Tuzle i Knina, Drniša i Imotskog, Širokog Brijega, Međugorja i Boke; nekom vojvodi od nemila i princu od nedraga, markizu od ničega i grofu od neznamčega, pa da ga okrune za Horvatszkog kralja Tomislava III., ali eto ni do Torina se ne može pa će taj posao isto morati pričekati.

COVID-19 zaustavio je svijet. Više se ništa ne okreće. Sve stoji osim što se Premijer kao predsjedavajući EU rastrčao po stranačkim utvrdama, e da bi osigurao da mu tri luzera, Miro, Davor i onaj treći kojem uvijek zaboravim ime, ne oduzmu stranačko vođstvo. Dok je on tako zabavljen internim poslovima europska mu i narodnjačka kolegica Angela na onoj televiziji koja govori hrvatski ali misli njemački namjestila pušku i privela privrednog stručnjaka, a zapravo jugoslovenskog eksperta za duhanska pitanja i raspačivača ekonomsko-političkih panika još od prvog dana hrvatske neodvisnosti. Gustu ovaj puta kao i obično najvećma brine proračun i izbori. S Guštom ili bez čini se da smo popušili. Strah od smrti liječi strahom od neimaštine. Drogom protiv alkohola kao pulski gradonačelnik. Idući dan Angela popravlja stvar! Nonšalantno obavještava novinare da će se tri-frtalja populacije ionako prehladiti; i oni što šmrču i oni što srču. I nije zadrhtala. Niti jednom!

Predsjednik Trump mi je zabranio da letim u SAD i lišio me svih znanstvenih briga idućih mjesec-dva dana. Rektor zatvorio Sveučilište, dekanica fakultet, pročelnik odsjek. Odgodiše kazališne predstave, zatvoriše kina. Ukinuše sportska događanja. Ostade mi samo Najdraža i Internet; ne nužno tim redoslijedom. Ozbiljno razmišljam da se povučemo negdje na ladanje, negdje gdje ću se moći posvetiti samo pisanju i najvoljenijoj. Kao u Dekameronu. Stara je to talijanska navada kad boleštine pokucaju na vrata pa je izolacija, samoizolacija, karantena ili kako je to već sada moderno nazivati jedino moguće rješenje.

Dekameron je zbirka od 100 novela talijanskog predrenesansnog autora Giovannija Boccaccia koja je najvjerojatnije napisana negdje između 1348. i 1353. U europsku prozu uvodi formu novele, kratke zaokružene priče koncentrirane na jedan događaj i manji broj likova. Zbirka je postala uzor mnogim proznim piscima u idućim stoljećima, i presudno utjecala na razvoj europske proze. Sve novele uokviruje jedna glavna priča. Boccaccio počinje opisom Crne smrti (kuge) zbog koje se grupa od sedam žena i tri muškarca na dva tjedna povlači iz Firence. Sklanjaju se u idiličnu vilu na tadašnjem ladanjskom području Fiesole. Kako bi im vrijeme brže prošlo, svaki od članova skupine mora ispričati po jednu priču za svaku noć provedenu u vili. Iako prođe četrnaest dana, priče ne pripovijedaju nedjeljom, a po jedan dan u tjednu uzimaju za obaveze. Na taj se način u 10 dana ispriča točno 100 priča do svršetka njihovog druženja, a rezultat je bogata slika društva kasnog srednjeg vijeka. Raspon tema u Decameronu je širok. Boccacciovi pripovjedači pričaju o slučaju i sreći, sretnoj i nesretnoj ljubavi, snalažljivosti pojedinaca, šalama, komičnim situacijama, podvalama, viteškim pothvatima. Putenu ljubav poima i prikazuje vedro, često u komičnom tonu.

Dekemeron je i danas sastavnica srednjoškolske lektire. Doduše samo neke, izabrane priče. Iskreno govoreći teško da sam u životu pročitao i desetak njih jer sam Dekameron upoznao kroz sliku i zavolio još s deset godina. Radio televizija Ljubljana 1971. snimila je nanizanku od 14 odabranih Boccacciovih novela. No meni je tada, kao i danas, bila najmilija špica serije u kojoj se pojavljuju velike količine bijelih ženskih joški. S deset godina vjerojatno sam bio više fasciniran istima nego danas kad sam potencijalna žrtva COVIDA-19 ali i danas, pola stoljeća poslije serija zrači svježinom i optimizmom i vjerojatno je nešto najbolje što su susjedi Slovenci ikad uprizorili.

Škakljive satirične priče talijanskog renesansnog pisca Boccaccia u scenarij je adaptirao Saša Vuga, urednik slovenskog televizijskog programa, a režirao Vaclav Hudeček, koji se nakon sloma češkog proljeća skrasio u Sloveniji i sa sobom doveo svoje najbliže suradnike, direktora fotografije Vladimira Tuma i scenografa Miloša Ditricha. U ljubljanskoj televiziji pronašao je druge suradnike od kojih su mnogi studirali kod njega u Pragu. U seriji su igrali gotovo svi najbolji slovenski glumci tog vremena. Ulogu nestašnog Boccaccia koji u svakoj epizodi poziva gledatelje na nove i intrigantne priče o ljudskom duhu, u prvih je osam epizoda tumačio legendarni Stane Sever, kojeg je nakon iznenadne smrti zamijenio Stevo Žigon. Gledateljstvo vjerojatno dobro pamti i Zlatka Šugmana u ulozi arkanđela Gabrijela koji nježno zavodi mlade djevojke kao i mnoge druge protagoniste. Serija je snimana u vrijeme kada ljubljanska televizija još nije imala svoju kuću i radila je pod krovom ljubljanskog starijeg brata, radija. Scene su bile postavljene u ateljeu VIBA filma u Staroj Josipovoj crkvi, dok su snimke na otvorenom snimane u istarskim mjestima, uz more i u unutrašnjosti poluotoka sa sačuvanim starim ulicama, trgovima i drugim slikovitim mjestima. Unatoč crno-bijeloj tehnici, priče i danas izgledaju izuzetno bogato, s mnoštvom glumaca i statista. Bogate renesansne nošnje dizajnirala je kostimografkinja Alenka Bartl, kao i brojne majstorski izrađene frizure koje pretvoriše glumce u veoma uvjerljive likove.

COVID-19 napravio je jednu fantastično dobru stvar za našu civilizaciju. Prekinuo je tu sveopću jurnjavu za nebitnim i nevažnim za čim svakog jutra žeđamo i svake se večeri umorni i nesretni srušimo u krevet; razbio je političke, marketinške i ine socijalne iluzije da smo važni kao pojedinci, osobe, individue; da je netko baš za nas pripremio najprikladniji kredit, najbolju telefonsku tarifu, najjeftiniju energiju, najfiniju hranu i najsvježije namirnice. Nije. Živimo u svijetu u kojem smo samo broj i statistička učestalost. Živimo u svijetu u kojem će neke od nas života koštati mala nakupina živahnih bjelančevina koje nam već danas ukazuju na to što je u životu bitno i važno, a što sporedno i nevažno. Jesmo li, svako za sebe, to u mogućnosti raspoznati? Hoće li se oni koji preostanu moći čista srca pogledati u ogledalo i reći da su pandemiju ne samo preživjeli kao bića već i kao ljudi? Hoće li se oni koji preostanu opet dati uvući u staru glupavu statističku igru trčanja za nebitnim koja najposlije ne može završiti drugačije nego što će na kraju završit nakupina atoma koju danas sa strahopoštovanjem nazivamo COVID-19?

Najdraža zove na večericu. Griz na mlijeku sa cimetom i čokoladnim mrvicama. Neću napraviti grešku kao majstor Boccaccio iz slovenske serije. Neću više ovom tekstu dodavati ni točkice, ni črkice, ni pikice. Ništa. Najvoljenija je prva i najvažnija. Volim blagovati s njom.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here