Matori opet lupeta.
Seća se svoga vremena.
Nosio je kosu do dupeta,
poglavica hippie-plemena.

Iš’o je na Woodstock i Wight.
Sada je pao nisko.
Za svoje vreme je bio alright,
pevao “San Francisko”.

Kad je matori bio mlad.
Ribe su bile zgodne.
On više ničemu ne služi sad
i drema svako popodne.

Refren
Oni su znali šta je to sreća.
Bili su mladi i deca cveća.
Matori ćuti, ko se još seća
hippie-vremena i dece cveća.

Druga Tita sam u životu vidio samo jednom. 6. listopada 1967. godine. Tada sam imao skoro šest i pol godina i nisam razumio ništa. Te jeseni drug Tito je posjetio ustaničku Baniju: Glinu, Petrinju, Kostajnicu i Dvor. Izlet na Banovinu započeo je dan ranije, u povijesnom mjestu trećeg zasjedanja ZAVNOH-a: Topuskom, gdje je vodio razgovor s rukovodstvom SR Hrvatske i svih općina Banije i Korduna. U Glini je posjetio Pamučnu predionicu, a u Petrinji Mesnu industriju »Gavrilović«. Posjeta je opširno prikazana u publikaciji »Tito na Baniji 1967«, izdavač Novinska kuća »Jedinstvo« Sisak koju nisam imao nikad prilike prelistati.

ZAVNOH – Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske bilo je najviše tijelo antifašističke vlasti u Hrvatskoj tijekom 2. svjetskog rata. Prvo zasjedanje održano je u Otočcu i na Plitvičkim jezerima (13.-14. lipnja 1943). ZAVNOH je formalno preuzeo funkciju najvišega političkog tijela Narodnooslobodilačkoga pokreta, ali je uz to obavljao i funkciju najvišega organa vlasti Hrvatske. Za predsjednika je izabran Vladimir Nazor. Drugo zasjedanje održano je u Plaškom (12.-15. listopada 1943.), donesen je proglas o vraćanju Hrvatskoj Istre, Zadra, otoka i drugih teritorija pod talijanskom okupacijom. Na trećem zasjedanju u Topuskom (8.-9. svibnja 1944.) ZAVNOH je proglašen vrhovnim zakonodavnim i izvršnim predstavničkim tijelom i najvišim organom državne vlasti demokratske Hrvatske, donesena je odluka o pristupanju Hrvatske u federativnu Jugoslaviju na temelju prava na samoodređenje. Dana 14. travnja 1945. izvršna funkcija ZAVNOH-a prenesena je na prvu narodnu vladu Hrvatske koju je sastavio Vladimir Bakarić. Na četvrtom zasjedanju u Zagrebu (24.-25. srpnja 1945.) ZAVNOH je promijenio ime u Narodni sabor Hrvatske. Odluke ZAVNOH-a imale su presudno i dalekosežno značenje u obrani hrvatske državnosti te su postale, prema preambuli Ustava RH, jedna od pravnih temeljnica Republike Hrvatske.

Stajali smo na uglu Gajeve i Strossmayerovog trga. Tata je držao sestru na ramenima da bolje vidi, a ja sam ulicu promatrao iz donjeg rakursa izvirujući kroz uzani prostor između plavih suknji dvije omladinke koje su veselo mahale trobojnicama sa zvijezdom. Ulica je bila posuta cvijećem. Svi su mahali, a drug Tito je odmahivao laganim decentnim pokretima ruke, dok je drugarica Jovanka, sva u bijelom, dostojanstveno stajala kraj njega. Mercedes bez krova lagano je klizio prema Nazorovoj iza sebe ostavljajući trag od zgaženih biljki. Pioniri su sakupljali pregažene latice i razdragana lica hitali doma. Djeca cvijeća. I staro i mlado još je danima prepričavalo tih desetak najuzbudljivijih sekundi njihova života. Stari je bio žalostan jer za taj dan nije bio izabran da ide na posao iako je za druga Tita sašio lijepu bijelu popelinsku kutu sa svjetlo plavom ruskom kragnom. Sigurno najljepšu kutu koju je ikada Josip Broz za svog dugog života nosio. Mama se solidarizirala s njim, a meni, budalastom kakav sam već bio, najžalije bijaše cvijeća pregaženog crnim gumama Mercedesa registracijski pločica R-1100. Samo se sestra zadovoljno smješkala jer tog dana nije morala hodati i svijet je gledala onako, svisoka. Ali tko bi mogao nešto zamjeriti dvoipogodišnoj djevojčici koja se nikad neće sjećati tog dana kad su se djeca cvijećem nabacivala na Predsjednika.

Drug Tito više nije dolazio u Petrinju. Ja sam polako odrastao i pomalo prisluškujući razgovore odraslih, a više prateći pokretne slike na TV-u kristalizirao vlastite istine. Zarana se dovinuh da Djeca cvijeća nemaju baš nikakve veze sa crvenim karanfilima pod kotačima crnih Mercedesa. Da su djeca cvijeća omladinci koji se odjeveni u šarene halje bore za neke druge Slobode, podosta drugačije od ovih naših o kojima hvalospjevlju komentatori večernjih Dnevnika. Susjedstvom su već kolale glasine da su proljećarima i inim cvijećeljubcima zapunili zatvore i da su oni duge kose u odjeći cvjetnih motiva idući na redu, te da nije politički mudro previše ležerno se oblačiti i ne šišati se.

Usprkos svemu pogled je stalno bio uperen na Zapad. Prema Slobodi koja se zrcalila u brendu žvakaćih guma i traperica, u glazbi koja se slušala. Slobodi koja se ogledala po demokraciji u kojoj političari prakticiraju osluškivati volju naroda, za razliku od ove našijanske, domaće „demokracije“ u kojoj je narodu valjalo slušati volje političara kroz debelo tapecirana komitetska vrata pa su oni sa slabijim sluhom imali velike šanse završiti iza vrata s rešetkama. Ta sloboda podrazumijevala je i slobodu ljubavi. Slobodnu ljubav promoviraše Djeca cvijeća. Nesputana mladost što s gitarama i VW kamperima luta po svijetu; hrani se i higijenu održava po benzinskim postajama, e da bi potom negdje na livadi pored puta zastala, rasprostrla karirane dekice, svirala rock and roll i radila one stvari.

I baš kad je generacijski došlo doba za aktivnosti na dekici svijetom je odjeknula vijest da su se mladići iz Eleja (LA) zarazili nekom čudnom boleštinom. U početku se mislilo da je stvar opaka samo ako one stvari na dekici rade dečki s dečkima no ubrzo postade jasno da se bolest neće ograničiti samo na dio populacije koju su tada, politički nekorektno, nazivali pederima. Postalo je jasno da će trebati puno vremena da medicinska znanost pronađe lijeka toj opakoj boleštini. Prodaja VW kampera naglo je pala, isto kao i potražnja za kariranim dekicama, a svijetom su se proširili puno konzervativniji pristupi vođenju ljubavi od onoga što se do tada u civiliziranom zapadnom svijetu upražnjavalo. Normalno, svijetom je zavladao strah. I odjednom je Sloboda svima postala drugorazredna. Medicinska struka dolijevala je ulje na vatru. Širila takozvanu preventivnu paniku. Posvuda, osim po slavonskim mjestima gdje se nastavilo verbalno orgijati na perušanjima, komušanjima i kirvajima svake vrste uz tamburicu i lascivni slavonski bećarac. No bećarcu usprkos bolest se prestala širiti geometrijskom progresijom, kako se to uobičajeno šire kontaktom prenosive bolesti, i kuga XX. stoljeća je zaustavljena. Stopirana. Zapravo svedena u za civilizaciju neopasne okvire; u normalu.

1981. godine je kod pet mladih homoseksualaca iz Los Angelesa otkrivena dotad nepoznata bolest. Nitko nije slutio da će ta bolest postati kuga XX. stoljeća. U početku je AIDS smatran bolešću homoseksualaca. Trebalo je nekoliko godina da se dokaže suprotno, sve dok nisu počeli obolijevati djeca i žene. 1983. francuski onkolog Luc Montagnier na francuskom institutu Pasteur izolirao je dotad nepoznat virus i prozvao ga retrovirusom HIV, a bolest SIDA: sindrom stečene imunodeficijencije. Retrovirusi sadrže RNA umjesto DNA. Do 1996. godine otprilike 22,6 milijuna ljudi bilo je HIV pozitivno, od toga 21,8 milijuna odraslih i oko 830 000 djece dok je 2,3 milijuna smrtnih slučajeva te godine bilo uzrokovano virusom kopnice. Danas je na svijetu oko 40 milijuna zaraženih, a godišnja smrtnost pala je na oko 770 000 ljudi diljem svijeta od čega je preko polovice umrlih iz Afrike. SIDA se najčešće prenosi spolnim činom, miješanjem tjelesnih izlučevina oboljelog s onima zdravog čovjeka, korištenjem iste igle koja je prethodno zaražena i transfuzijom, te u trudnoći: s majke na dijete. Zaražena majka može dijete zaraziti i dojenjem.

Danas preventivnu paniku ne koriste samo u usko medicinske svrhe. Preventivna panika može biti korisna i u marketingu, i u politici, pa čak i u znanosti. Preklane se malo stanovništva odlučilo cijepiti protiv gripe. Mudraci i glasnogovornici Ministarstva zdravlja upregoše medije, ovi posijaše strah od gripe diljem Lijepe naše i evo ga: ove se sezone penzići masovno popelcovaše protivu te strašne virusne boleštine. U jednom je trenu čak ponestalo cjepiva. Taman kad sam i sam pomislio da bi mi se valjalo ucijepiti jer sam zašao u one godine koje javno zdravstvo spominje kao visokorizične. Ipak nisam. Grižnja savjesti što se ne cijepih protiv gripe ubrzo je nestala objavom još strašnije činjenice da se pojavila nova vrsta necjepive prehlade prenošena korona virusom. Ali naziv corona nije dobar za brendiranje straha i panike jer asocira na bezazleni vijenac, možebitno onaj cvjetni što ga u kosi nosaše hipijevke ili tek eventualno na loše meksičko pivo koje iako bljutavo nikoga ne može uistinu užasnuti ili zaplašiti. Stoga se netko mudar dosjetio veličanstvenog naziva COVID-19. Neupućen čovjek na prvu bi mogao pomisliti da se radi o nekoj većoj stijeni što će se iz tamnih dubina Svemira stuštiti na naš jadni Plavi planet, ali ne, radi se o malom sićušnom virusu koji će nas sve otpremiti na onaj svijet! Ili bar većinu nas? Prije ili kasnije?! Bilo kako bilo i ako se već mora ja bih radije da me na onaj svijet otprate neka bića šarenog, cvjetnog uzorka nalik na karanfile što ih na petrinjskom Strossmayerovom trgu izgaziše gume crnog Titovog Mercedesa registarskih oznaka R-1100.

Kako je lepo biti glup.
O, kako je lepo biti glup.
Stoka ume da nervira.
Gutaj šta ti se servira.
Kako je lepo biti glup.

O, kako je lepo biti glup.
Kako je lepo biti glup.
Bolje mozak sakrivati,
pa ćutati i plivati.
Kako je lepo biti glup.

Ne bavi se politikom.
Spavaj, radi, ćuti, jedi
i ne veruj više nikom.
Lezi, diž’ se, ustaj, sedi.
Lezi, diž’ se, ustaj, sedi.

Kosa gori ispod šlema.
Valjamo se po prašini.
Niko od nas pojma nema
da smo davno u mašini.
Da smo davno u mašini.

O, kako je lepo biti glup.
O, kako je lepo biti glup.
Mani glavu, pasi travu.
Glup si, nisi ti u pravu.
O, kako je lepo biti glup.

Kako je lepo biti glup.
Kako je lepo biti glup.
Baš te boli šta ti rade,
ko te laže, ko te krade.
O, kako je lepo biti glup.

Riblja čorba: Kako je lepo biti glup

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here