The Untouchables

Djeca k’o djeca. Igraju se svakakvih bedastoća. Vide nešto na televiziji, dopadne im se neki lik, pa ga odmah postvare u svojim igrama. Lica s filma ili malih ekrana začas postanu stvarnija od svake stvarnosti, zbiljnija od svake zbilje i istinitija od svake istine. Takva su djeca. Lakomislena. Lako se dogodi da te svoje junake povedu poslije u stvarni život, ravnaju se po njihovim moralnim uzusima, pokušaju u vlastitom životu ostvariti nedosanjane snove protagonista znanstveno-fantastičnih epopeja, kriminalističkih priča ili tek intrigantnih karaktera iz običnih serijala o svakodnevnici.

Zato danas u gornjem desnom uglu ekrana filmove označavaju kategorijama 12, 15, 18; prema Pravilniku o kategorizaciji audiovizualnih djela, a na temelju članka 30. Zakona o audiovizualnim djelatnostima. U sadržajima označenim kategorijom 12 nasilno ponašanje trebalo bi biti zastupljeno sporadično, a cjelokupni ton i atmosfera ne bi smjeli dugotrajno izazivati strah, napetost i nelagodu. Prikazano nasilje ne bi trebalo biti intenzivno nego više stilizirano, a posljedice nasilja ne bi se trebale detaljno prikazivati. Programi označeni kategorijom 15 mogu sadržavati prizore tjelesnog i ostalih oblika nasilja, no ne bi smjeli sadržavati osobito naturalistične i duže prizore nasilja i njegovih posljedica u realističnom kontekstu. U ovim programima ne bi trebali biti detaljno prikazani i veličani surovi i posebno inventivni oblici psihičkog nasilja koje bi adolescenti mogli oponašati. Kategorijom 18 označavaju se programi sa scenama grubog, brutalnog tjelesnog, psihičkog i seksualnog nasilja. Programi koji sadrže okrutna mučenja i/ili sadističko nasilje prema ljudima ili životinjama, okrutne prijetnje, ugrožavanje ljudskog dostojanstva, snažno verbalno nasilje koje sadrži poziv na nasilno djelovanje, te ponavljajuću i snažnu uporabu prijetećih, iznimno vulgarnih i opscenih riječi.

Kad smo Dražen, Miki i ja bili mali nije bilo tih oznaka na televizijskim ekranima. Miki koji je najstariji vjerojatno je najviše bio izložen grubostima i hladnoratovskom nasilju u svom djetinjstvu, dok je Dražen, cijelih 11 godina mlađi, rastao opet u posebno okrutno vrijeme nakon Hrvatskog proljeća. Ja koji sam rođen negdje na pola puta imao sam prilike uživati u obje vrste nasilja s malih ekrana jer programe nisu označavali brojkama primjerenosti. Stoga smo sve naučene okrutnosti brzo prenosili u svakidašnji život; isprva samo u igru, a poslije i u pravu pravcatu stvarnost. Znam da su nas u to vrijeme posebno intrigirale serije s pucnjavom. S puno metaka koji su eksplodiravali na odijelima pogođenih, a oružje se podizalo svako malo, na prijeki pogled, lagani fizički kontakt ili tek onako jer ste uvjereni da ste u pravu. O posljedicama se malo razmišljalo, a vlastita pozicija uvijek doživljavala kao jedina ispravna. Nedodirljiva.

The Untouchables je naziv američke TV-serije koja se od 1959. do 1963. emitirala na programu ABC-ja. Temeljena na istoimenoj memoarskoj knjizi Eliota Nessa i Oscara Fraleya, bavila se doživljajima Eliota Nessa kao agenta Ministarstva financija koji se bori protiv organiziranog kriminala u Chicagu 1930-ih kao i specijalnog tima agenata koje je Ness odabrao zbog hrabrosti i nepotkupljivosti, a koji su imali nadimak the Untouchables (nedodirljivi). Serija je godine 1987. adaptirana u istoimeni igrani film kojeg je režirao Brian De Palma a scenarij napisao David Mamet. U bivšoj Jugoslaviji je serija 1960-ih emitirana pod naslovom Nesalomivi, odnosno Neslomljivi. U SAD je serija izazvala brojne kontroverze vezane uz prikaz italoameričke zajednice koji je navodno sugerirao da su upravno njeni pripadnici skloniji od pripadnika drugih zajednica stvarati kriminalne organizacije. Jedan od najznamenitijih kritičara je bio i slavni italoamerički pjevač i glumac Frank Sinatra. Drugdje u svijetu je serija bila kritizirana zbog, za svoje vrijeme, ogromne količine nasilja i to prije svega zbog česte upotrebe automata. Producenti su pak bili uvjereni da su obračuni automatima najatraktivniji dio serije, pa je scenarij skoro svake epizode smještao akcijska zbivanja po brijačnicama i gostionicama, odnosno lokacijama s mnogo stakla koje bi meci trebali razbijati u paramparčad.

Sama fabula serijala veoma je jednostavna. Priča je to o liku, Al Caponeu, koji je najviše volio šverc, rad na crno i lažiranja javne nabave, i drugom liku, po imenu Eliot, koji je želio poput ex ministra Linića sve tuđe poslove fiskalizirati. Da bi ostvario svoje visoke neoporezovane prihode Al nije prezao ni od čega, pa mu čak ni korupcija visokih vladinih službenika i dužnosnika nije bila strana. Eliot je s druge strane bio više knjiški tip i novčarski analitičar. No kako su financije izuzetno netelevizičan posao onda su scenaristi sve računovođe naoružali strojnicama, pa su oni nakon dosadna osmosatnog zbrajanja i oduzimanja brojeva po platnim spiskovima s večeri običavali obilaziti Alove birtije i pucati po svemu što pije, kocka i zabavlja se pjesmom i plesom. Najposlije kad je Edgaru Hooveru dozlogrdilo to raskalašeno ponašanje vlastitih službenika odlučio je jednom za svagda prekinuti s tim. Ala su spremili u zatvor za 5 od 22 porezne prijevare za koje ga se teretilo, a Eliotu i društvu su uzeli strojnice i zauvijek ih zatvorili u podrumu Ministarstva financija.

Alphonso Gabriele rođen je u Brooklynu. Otac mu je bio brijač na selu u okolici Napulja, dok je Alphonsova majka radila kao švelja. U želji za boljim životom emigrirali su u Sjedinjene Države i nastanili se u njujorškoj četvrti Williamsburg. Al je bio četvrto dijete od devetero braće i sestara. Bio je krupan dječak. Školu je napustio u četvrtom razredu zato što ga je pretukao ravnatelj nakon što je ovaj prije toga sam pretukao svog učitelja. U ljeto 1917., u svojoj osamnaestoj godini, radi u restoranu na Coney Islandu. Tamo se jednom prilikom sestri poznatog mafijaša Franka Galluccia obratio s: “Imaš divnu guzu, shvati to kao kompliment”. Naravno, Frank je tražio Alovu ispriku no kada mu je Al prišao, Galluccio je izvadio nož i razrezao Alov lijevi obraz. Otuda mu i naziv: Scarface; lice s ožiljkom. Al je poslije tu brazgotinu objašnjavao kao ranu zadobivenu u Francuskoj, u Prvom svjetskom ratu. Ipak uz posredovanje Joea Masserie, Luckya Luciana i Yalea uspjeli su riješiti svoje međusobne nesuglasice tako da se Al ispričao Gallucciu zbog uvrede, a Frank je morao Alu platiti 1000$ zbog ožiljka.

Eliot Ness rođen je u Kensingtonu u okolici Chicaga. Bio je najmlađi od petero djece Petera Nessa i Emme King, norveških imigranata koji su se bavili pekarstvom. Nakon što je na Čikaškom sveučilištu diplomirao političke nauke i poslovno administriranje počeo je raditi kao istražitelj za jednu kreditnu ustanovu. Poslije se vraća na Sveučilište gdje diplomira i kriminalistiku kod glasovitog Augusta Vollmera te biva unovačen u posebnu policijsku grupu namijenjenu za borbu protiv korupcije i prohibicije. Slomom prohibicijske politike 1933. postaje porezni agent za alkohol i slava mu polako blijedi.

Povijest veli da su se Ness i Capone u životu sreli samo jednom. 3. svibnja 1932. kad se Eliot Ness bio našao u pratnji Al Caponea od državnog zatvora Cook u Chicagu do željezničke postaje Darborn prilikom Alovog premještaja iz zatvora u Chicagu u zatvor u Atlanti. Naravno povijest i ovoga puta kao i puno drugih puteva, kako nas uči glasoviti povjesničar Hrvoje Klasić, previđa neke historijske fakte. Naime Ness i Capone dijelili su ložu čikaške opere na posljednjoj Carusovoj turneji sjevernoameričkim kontinentom. Zašto je Alphonso Gabriele bio na tom koncertu ne treba posebno objašnjavati jer nema tog italoameričkog mafijaša koji ne voli dobru pjesmo na materinjem jeziku. Što je pak naturalizirani Amerikanac norveškog porijekla radio u Operi već je puno zagonetnije. Mlađahni Capone i Ness tad još ne bijahu medijske zvijezde pa nijedan novinski reporter nije zabilježio njihovo druženje. Tek požutjela zabilješka na iz notesa istrgnutom komadu papira iz Hooverove privatne arhive, zavedena kao AD19610520 šturog naziva: očitovanje, svjedoči da se Eliot Ness, davno prije no što to oficijelna povijest spominje, susreo s Al Caponeom. Je li susret bio sasvim slučajan? Je li došlo do razmjena kuverti? Radi li se ovdje o sukobu interesa? Je li Nessu već tada bilo poznato da se o Gabrieleu naokolo priča svašta kao o prepredenom i lukavom mafijašu i poduzetniku nemamo danas pozitivna saznanja. Iz zabilješke je tek razvidno da Protokol Čikaške Opere nije bio sklon promijeniti mu sjedalicu u zadnji tren prije dugo očekivanog Carusovog koncerta za koji se tada još nije znalo da mu je posljednji u tom lijepom sjevernoameričkom gradu.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here