Svatko od nas rođen je da živi i ispuni neku svoju misiju. Neki od nas imaju sasvim male i naoko neugledne zadaće dok se nekima opet njihovo poslanje učini toliko značajnim da na svakom koraku ukazuju na važnost svog postojanja koje će se, uvjereni su dugo, dugo pamtiti. Međutim svaka naloga ma koliko mala ili velika bila prevažna je u svakom pogledu, jer ako se one gotovo nevidljive misije ne ispune, niti one uočljive neće se nikad dogoditi, i obrnuto. Zato se i kaže da je svaki čovjek jednako drag Bogu. Baš svaki. Jer usud nam je svima zajednički i može se slomiti ili raspasti na naoko najbeznačajnijem kotačiću tog složenog mehanizma koji zovemo Život, jedinoj uistinu slobodnoj iskri u čitavom beskrajnom Svemiru, u svoj toj determiniranoj beskonačnoj praznini koja se prostire između treperavih sunaca što se krijese svojim nedostižnim sjajem.

Stoga mudar čovjek svakoga dana preispituje svoje odluke i rješenja. Mudar čovjek promišlja svoje danas svakoga dana; svaki dan nastoji učiniti malo boljim od onog jučer. Ali učiniti sebe i sutra boljim jako, jako je teško. Život nije samo bistar potok, široka cesta, po kojoj je uvijek jasno kako hoditi. Život su i stranputice i lutanja i pogreške i vraćanja. Nešto što nam se danas učini dobrim sutra već ne mora tako izgledati, a nije ni svako zlo učinjeno danas, zlo učinjeno za vijeke vjekova. Ima stvari koje se dadu popraviti. Zapravo sve se može popraviti ako ima volje i želje i snage za to. Iako ima istine i u Zlatanovim riječima: Moglo bi bit’ da je lakše umrit’ nego ljudima reć’ oprosti. Nekako nam je najteže priznati vlastite greške, najteže nam je oprostiti samima sebi pa onda nastavimo sumanuto ustrajati u svojim ludostima: vrijeđati tuđe misli i osjećaje po forumima i facebook zidovima, taložiti skupocjen talijanski namještaj po stanovima u kojima nikad nećemo živjeti, skrivati leševe polarnih životinja po garažama i gomilati slike i inu lijepu umjetnost po tamnim, memljivim podrumima gdje je nitko neće moći, a ni smjeti vidjeti.

No nije ludost samo činiti zlo. Ponekad i činjenje dobra može biti nenadmašivo ludilo. Nije bez razloga rečeno da je put u pakao popločen dobrim namjerama. Slijepo slijeđenje čak i uzvišenih ideala, nerijetko može dovesti do neželjenih posljedica, do zla koje ni čisto Zlo ponekad ne bi moglo proizvesti. Čini se da je jednino preispitivanje vječito i da smo osuđeni na opetovano propitivanje dobra i zla; da dobro i zlo nisu apsoluti već naš osobni izbor. Uzaludne i unaprijed izgubljene bitke postojale su otkad je svijeta i vijeka, no današnje ime nose prema junaku Cervantesovog dvodijelnog romana koji opisuje putešestvije Don Quijotea i njegovog štitonoše Sancha Panze. Dva dobra lika koji nisu uvijek činili dobro ma koliko su to iskreno željeli, dva lika koja su često zbog svojeg idealiziranog dobra loše prolazili.

Alonso Quijano ili Quesada je obični Španjolac (hidalgo, najniži red španjolskog plemstva) opsjednut pričama o viteškim lutanjima. Prijatelji i obitelj smatraju ga ludim kada odluči uzeti ime Don Quijote de la Mancha te osobno, kao vitez lutalica, stane lutati uokolo na svom mršavom konju Rocinantu ispravljajući nepravde i braneći ugnjetavane. Don Quijote je vidno lud za mnoge ljude. On vjeruje da su obične krčme začarani dvorci, a mlade seljanke prelijepe princeze. On zamjenjuje vjetrenjače za divove koje su poslali zli čarobnjaci. On zamišlja da je nepismena seljanka iz susjedstva, Dulcinea del Toboso, prelijepa djevica kojoj je on zaklet u ljubavi i odanosti. Sancho Panza, njegov naivni štitonoša, iako vjeruje da je njegov gospodar malo lud, pristaje ga pratiti nadajući se bogatstvu. Prolaze kroz brojne avanture, koje često rezultiraju s više štete nego dobra unatoč njihovim plemenitim namjerama. Kroz roman gospodar i njegov sluga prolaze kroz promijene i u razvitku priče svaki lik preuzima atribute onog drugoga. Pri kraju druge knjige, Don Quijote spoznaje svoju ludost i odlučuje se vratiti kući kako bi umro. Sancho je taj koji ga moli da ne odustaje.

Miguel de Cervantes Saavedra španjolski je književnik (Alcalá de Henares, 1547. – Madrid, 1616.). Isprva je bio kardinalov tajnik, da bi poslije stupio u vojnu službu. U bitki kraj Lepanta 1571. godine izgubio je ruku. Na povratku u domovinu zarobiše ga gusari, iz čijeg ga sužanjstva otkupljuju tek nakon pet godina. Po povratku doma uglavnom piše drame, a iz tog razdoblja potječe pastirski roman Galatea. Poslije očeve smrti ima financijskih teškoća, a neuspješni novčarski poslovi uskoro ga ponovo odvode u zatvor. Tamo počinje pisati jedan od najpoznatijih romana svjetske književnosti: Bistri vitez Don Quijote od Manche (El ingenioso hidalgo don Quijote de la Mancha), čiji je prvi dio objavljen 1605., a drugi 1615. godine. Iako zamišljen kao satira na viteške romane, Cervantes je u njemu dao humanistički orijentiranu sliku čovjekova života i njegovih bitnih zaokupljenosti, obrađujući stalni sukob između realnosti i ideala. Potkraj života, 1615. godine, je objavio knjigu kazališnih tekstova Osam komedija i osam međuigri. Cervantes je jedan od najvećih i najprevođenijih pisaca u povijesti svjetske književnosti. Umro je u svojoj 69. godini, 23. travnja 1616., na isti dan kad je umro još jedan velikan svjetske književnosti: Villiam Shakespeare.

I što da se radi. Ne postoji algoritam za ispravne postupke, ne postoji recept za pravilan hod kroz život. Postoji samo more slobode odabira u kojem moramo, svatko za sebe, učiniti svoj vlastiti izbor. Nema posuđivanja, nema prepisivanja, nema plagiranja. Prisjećam se emisije Mjenjačnica Roberta Knjaza u kojoj Robert portretira Gorana Ivaniševića i Alojza Pucka; tenisača i djelatnika Čistoće. Devetnaesta minuta emisije. Na Knjazovo pitanje čega mu je to žao i što je propustio u životu Goran iskreno odgovara da mu je najviše žao što nije završio srednju školu i išao na fakultet. Dirljivo iskren odgovor od nekoga kome smo spremni, onako na prvu, pozavidjeti na životnoj misiji.

Blaženi su oni kojima njihova poslanja budu jasna od samog rođenja, pa svoje zadaće mogu uredno i s voljom ispunjavati svakoga dana svoga života. Puno je teže onima kojima njihova misija ostane skrivena do posljednjeg dana, onima koji se svako jutro bude u znoju lica svoga s nejasnim pogledom što to danas valja činiti. Onima koji se traže i tješe: „Sutra je novi dan“. Jer onda dođe dan koji nema sutra, pa im se u svom tom svjetlu posljednjeg dana objavi njihova misija koju su i ne znajući i ne hoteći i ne sluteći obavili. Tad im se život ukaže potpuno ispunjen svrhom na koji bi, da su znali za života, nerado pristali.

Stiže nova 2020. godina. Svi si međusobno nezainteresirano čestitamo i želimo da nam Nova bude bolja, sretnija, uspješnija. Umjesto čestitke ponovit ću Knjazovo pitanje: „Za čime naviše žalite u dosadašnjem životu?“ Ako vaš odgovor bude iskren kao Goranov od srca vam želim da to u nadolazećoj godini promijenite. Nikad nije kasno da počnete svakodnevno preispitivati svoje postupke; da postanete bolji prema sebi i prema drugima, pa kad svane onaj dan bez sutra ne pretekne više ništa za čime ćete moći žaliti.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here